Foto: 
autor nepoznat

Opančar agencija* javlja – Revolucionarni predlog

Dokazani sam opozicionar – dokaz su moji tekstovi koje pišem evo već preko 20 godina, od kojih preko 300, samo u poslednjih par godina (vidi na opancar.com i portalima Koreni i Konkretno). Nisam član ni jedne stranke, ali sam u tim tekstovima pored opozicije generalno, podržavao i onoga koga se ova vlast jedino plaši – stranku Slobode i pravde Dragana Đilasa, rukovodeći se logikom da vlast najbolje zna zašto ih se plaši, uz apele za ujedinjenje opozicije u koaliciji sa tom strankom kao vodećom, tako što će se definisati ono što im je zajedničko (borba protiv ove vlasti, na primer), sa tim snažno nastupiti na izborima, a kad se pobedi, možemo da se bavimo svojim sopstvenim programima kao osnovom za naredne, prave izbore.

I dalje sam za sve to, ali takva strategija podrazumeva njihovu međusobnu transparentnost, ili bar međusobnu korektnost – Vućić, na primer, prima u svoju „koaliciju“ i „kurtu i murtu“ i nikada ne pravi pitanje njiihovih stranačkih programa, čak ni individualnih greha (Aleksandar Martinović, Nebojša Bakarec, Aleksandar Šapić... koji su pre transfera u SNS iznosili najcrnje optužbe protiv njega), za razliku od ovih „naših“  koji se ubiše u odbrani svojih stranačkih programa i profila.

Druga pretpostavka za takvu saradnju je međusobno uvažavanje, a toga među njima nema. Najbolji primer za to je „loptanje“ sa Zdravkom Ponošem kao predsedničkim kandidatom između dve nesporno najače stranke unutar, po meni, najačeg opozicionog bloka koji ptredvode Đilas i Jeremić. Kome je bilo potrebno da Ponoša istakne kao mogućeg predsedničkog kandidata, prvi put još pre par meseci! I da ga izloži stravičnoj torturi od strane provladinih medija, a potom ponovo krajem prošlog meseca (i to je bilo prerano) i to od strane SSP-a a ne od strane Narodne stranke, čiji je Ponoš i dalje član iako je podneo ostavku na potpredsedničko mesto u toj stranci. Ta ostavka, sama po sebi baca sumnju, da je ono prvo objavljivanja njega kao pretsedničkog kandidata poteklo iz njegove matične stranke, ne bih rekao iz dobronamernih razloga. Mogao je potom SSP, u ubeđenju da je Ponoš pravi kandidat, da ga za tu funkciju ponovo predloži, ali ne na način kako je to učinjeno – bolje bi bilo u dogovoru sa Narodnom strankom, a ne ovako jednostrano, što je  izazvalo sazivanje stranačke konferencije u kojoj je Jeremić „tesnom većinom“ uspeo da ga sačuva kao zajedničkog kandidata – Snosim političku odgovornost za to! Šta znači ta izjava do da u Ponoša iz ovih ili onih razloga ne veruju čak ni oni čiji je član već deset godina i želje da taj incident ne pokvari saradnju SSP-a i Narodne strannke pred same izbore (na tome mu treba odati priznanje). Kako god bilo to „loptanje“ sa Ponošom će se odraziti na broj glasova koje će on dobiti ako i dalje ostane predsednički kandidat – mogu njrgovi iz stanke da se zakljinju koliko hoće u dalju korektnost i podršku Ponošu, ali o tome odlučuju glasači a ne oni.

U poglavlje o nekorektnosti i međusobnom neuvažavanju ubrajam i nedavnu izjavu jednog od čelnih ljudi pokreta „Ne davimo Beograd“ Radomira Lazovića, koji reče da su oni još u septembru dali SSP-u  konkretan predlog za saradnju, ali do danas nikakav odgovor od njih nisu dobili – to je nedopustivo. Čak u u najobičnijoj poslovnoj komunikaciji pravila ponašanja nalažu makar odgovor – potvrđujem prijem vašeg e-mejla, razmotrićemo ga ...

A neposredni povod što ovo pišem je ono što čuh pre neki dan u emisiji „Iza vesti“, od lidera Nove stranke Arisa Movsesijana, koji se ubi da dokaže da se i oni obraćaju za saradnju vodećoj grupaciji SSP – Narodna stranka, ali da sa te strane nikakvog odgovora nema – totalna ignorancija. S tim u vezi zameram, opet, i voditeljki Danici Vučenić koja uporno insistira da je krivica na njihovoj strani, jer su oni manji, time valjda i nebitniji, za razliku od onih većih, time i bitnijih, čije je pravo, tako ispada, ni da ogovaraju na pozive. Gospodin Movsesijan tim povodom zameri i novinarima što ove „veće“ ne pitaju direktno koji su razlozi takvog ponašanja, što je DV i ovom prilikom jasno pokazala. To su nedopustive stvari. Gore rekoh da Vučić takvih problema nema.

Iz svih ovih razloga, niti smatram da ova najjača opoziciona grupacija dobro radi svoj posao, niti da su do sada istaknuti kandidati Zdravko Ponoš i Vladeta Janković najbolji kandidati za predložene funkcije. Ništa nisu bolje prognoze ni za parlamentarne izbore – osvojiće nekih petnaestak posto glasova, ući će u Skupštinu, što je svakako bolje nego da tu bude samo tzv. konstruktivna opozicija, ali to neće biti dovoljno i ništa se tu neće promeniti, sem snažnijeg legaliteta takve skupštine.

Moram da kažem da mi nije jasno ni koju igru igraju Dragan Đilas i Vuk Jeremić. Kod predloga koji se ističu – predsednički kandidat Ponoš, prva na listi za parlamentarne izbore Marinika Tepič, kandidat za gradonačelnika Vladeta Janković, koje su uloge sebi namenili.  Nije valjda da se oni zadovoljavaju samo dosadašnjim funkcijama – čelnici stranaka. Ja u takvu logiku ne verujem – ako si lider stranke i već o svemu odlučuješ, a to je nesporno, dužan si i da preuzmeš odgovornost. Ako iz bilo kog razloga ne veruješ u sebe, onda nisi ni za stranačkog lidera. Možete li da zamislite situaciju da Vučić sve što radi, radi iz samarićanskih razloga, povuče se na mesto stranačkog lidera, a svoje pusti da na izborima prođu kako prođu.

Iz svih tih razloga POZIVAM na snažnu podršku drugom po snazi opozicionom bloku tzv. Zelenoj opoziciji koju predvode Aleksandar Jovanović Ćuta i Nebojša Zelenović.

Dokazali su se na nedavnim protestima protiv Rio Tinta, pokazali da na ekološkoj agendi mogu da okupe ljude koji im veruju – verovatno i zbog toga što su zagađenje životne sredine, ubijanje poljoprivrede, reka i planina konkretni problemi u odnosu na teoretske rasprave o tome ko je napredniji a ko demokratskiji. Ništa se tu ne može izgubiti, a mnogo toga se može dobiti – imali bismo u Skupštini dve jake opozicione grupe, otvorene i za koalicionu saradnju.

Ovaj moj „revolucionarni“ predlog je najmanje revolucionaran, tako sam ga naslovio samo da na njega skrenem pažnju, ali ubeđen sam da je u opisanoj situaciji neophodan i hitan i ide do predloga da Aleksandar Jovanović Ćuta bude predložen i za predsedničkog kandidata, makar od svoje grupacuje, protiv čega ova druga grupacija ne bi ni u čemu smela da vodi negativnu kampanju.  

 

*U mom selu ima jedan opančar.      

Što on pravi dobre opanke !

Obuješ ih, popenješ se na soliter

i skočiš sa desetog sprata,

ti se razbiješ ko….., a opancima ništa!

 

Dragiša Čolić

Komentari

Komentari