Opančar agencija* javlja: Sve je otišlo u Honduras**

Čitam u novinama – Italijanske vlasti zaplenile jahtu Andreja Meljničenka vrednu 530 miliona evra, „jer se ruski biznismen, koji se obogatio ulažući u proizvodnju mineralnih đubriva, uglja i električne energije, nalazi na listi sankcija donetih zbog ruske invazije na Ukrajinu”. Pre toga, takođe je saopšteno, „Italijanske vlasti su prošle nedelje zaplenile vile i jahte ruskih milijardera vredne oko 143 miliona evra”.

A sve to, na osnovu sankcija koje je Evropska unija, na čelu sa Amerikom, uvela Rusiji. Pravnik sam duže od 50 godina i ne naiđoh ni u teoriji ni u praksi da su sankcije koje lice A uvede licu B izvor prava, jer to nužno za posledicu ima da će za uzvrat i lice B uvesti sankcije licu A – i oduzimaće jedan drugom sve što im se nađe pod rukom, a onda je sve otišlo ne u Honduras već u pizdu lepu materinu. Sve ono što je ovaj svet do ovog stepena civilizacije gradio – kakva je takva, a možda nije ni šteta ako je više ne bude ni bilo.

Sve to što se radi je nepopravivo i to što je autor te ideje – ovakvih sankcija, smislio podrazumeva da nikada više oni koji su se sankcijama okoristili – a biće ih na obe strane, neće i ne mogu sarađivati. Možete li da zamislite situaciju da jednog dana ovaj rat prestane i da gore pomenuti Meljničenko podnese zahtev nekom sudu da mu se vrati zaplenjena jahta, a advokat tuženog (država Italija) ustane i kaže – zahtev tužioca je neosnovan, jer država Italija je tu jahtu uzela na osnovu člana 99, sankcija broj 999… Kakvu će odluku po tome doneti bilo koji međunarodni sud ili arbitraža.

Sankcije pogađaju sve građane Rusije, uključujući i one koji su politički protivnici aktuelne vlasti. Koju poruku donosioci sankcija šalju njima?   

Ljudi se razvode, kao i države, ali nikada nije bilo da se njihovi međusobni imovinsko pravnni odnosi rešavaju na bazi akta koji je donela jedna od strana u sporu.

Ma zabole mene, da izvinete, i za jahtu Meljničenka – koji će mu jahta od preko 500 miliona eura, i za njegove milijarde. Nemam nameru da brojim krvna zrnca ni njemu ni Bil Gejtsu, ali me plaši da je sve to otišlo predaleko i da više na normalne svetske vrednosti povratka nema.

Živeo sam u Engleskoj krajem osamdesetih godina prošlog veka i sećam se jednog sudskog slučaja koji je trajao samo tri minuta. Vlasnik i direktor fudbalskog kluba Totenhem je bio Alan Šugar, a trener Teri Venebles. Venebles je bio odličan trener, jedno vreme čak i selektor engleske trprezentacije, ali je klubu krenulo nizbrdo zbog nekih očitih grešaka vlasnika Alana Šugara – kupovao je za skupe pare neke loše igrače. Venebles se zbog toga ljutio, okupio je ekipu nezadovoljnika i podneo tužbu sa zahtevom da se Šugaru oduzme pravo kupovine igrača. Sudija je otvorio raspravu i odmah je zatvorio, rekavši – Od kako je ove države u njoj vlada sveto pravo vlasništva, najjače od svih prava, i odbio tužbemi zahtev. I sad se ja pitam – ako je Upravni odbor enngleske Premijer lige pre neki dan suspendovao Romana Abramoviča, vlasnika Čelzija, sa mesta direktora  kluba – fudbalski klubovi su pravna lica i moraju imati  direktora kao zakonskog zastupnika, pa sada taj novi direktor  slupa – možda i namerno, zašto da ne?, nekih 5-6 stotina miliona eura Abramovičevih para na kupovinu „penzionera“ – Mesija, Nejmara, Ronalda ... da li to znači da je ono sveto pravo vlasništva na koje se pozvao sudija u prethodnom slučaju sada ukinuto, s pozivom na sankcije koje je Evropa uvela Rusiji.

A otelo se to i zahvatilo sve oblasti života. Eto, kad smo već kod sporta, da pomenem i ovo:

Sud za sportsku arbitražu (CAS) potvrdio je zabranu ruskim klubovima da učestvuju u UEFA takmičenjima”,

„Loš im i ruski antivirus: Ajntraht raskinuo sa Kasperskim ...“ su samo neki od naslova u medijima.

Šta ako se jednog dana svet opepeli, pa shvati da demokratija by America do koje će doći ako Rusija ne opstane u ovom ratu – bilo na bojnom polju, bilo zbog sankcija, bude svedena na neku regionalnu beznačajnu državu i Amerika zavlada kao jedina svetska sila, pa neki međunarodni sud utvrdi da je sve ovo bilo jedna velika greška – ne zaboravite svet je od kraja Drugog svetskog rata do početka devedesetih i politike opšteg detanta koja je bila obećana Gorbačovu, bio bez novih svetskih ratova samo zahvaljujući ravnoteži straha koja je postojala između dve svetske super sile. Koji će sudovi sve ove stvari da raspetljaju.

Stop the war! Naravno, kog normalnog čoveka ne hvata jeza kad vidi one milione izbeglica. Ali pitanje se može i  ovako postaviti – Zašto je Ukrajina izašla iz Minskog sporazuma kojim je Rusiji garantovala svoju neutralnost. Kakve su to sad nove priče – mi smo slobodna zemlja i možemo da se udružujemo sa  kim hoćemo, pa hoćemo i u NATO. Zašto ne objave da se vraćaju Minskom sporazumu i spasu zemlju daljih razaranja – da  li je to samo njihova odluka?

A ne zaboravite ni to kako izgleda ta demokratija by America – bila jednom jedna Libija i jedan Gadafi. Njemu se nije sviđalo to što se cena nafte na svetskom tržištu formira na  bazi dolara čiju vrednost Amerika utvrđuje po svom nahošenju i krenuo je u akciju da se u prodaji nafte uvede paritet na bazi vrednosti zlata – danas nema više ni te Libije, ni tog Gadafija.

Pitanje svih pitanja je retoričko. Kad bi Rusi došli u Kubu i tu instalirali rakete koje mogu da pogode strateške ciljeve u Americi, da li bi Amerika to smatrala ugrožavnjem svojih odbrambenih strateških interesa i napala Kubu? Da  li bi i tada ovaj udruženi napredmi svet sa istim žarom branio Kubu ili podržavao Ameriku. A nije ni samo retoričko – Stariji građani će se setiti kubanske krize iz 1962. godine, kada su ratni brodovi Rusije i Amerike išli jedni drugima u susret – svet je bio na ivici svetskog rata i molio boga da  razum nadvlada kod bilo koje strane. Zaustavili su se, zahvaljujući ravnoteži straha. Nikada nije saopšteno ko je prvi ugasio motore.

A ono gore vam je u najkraćem ona priča  o kurvama i kurveštijama – U čemu je razlika? Ove druge su veštije. 

 

*U mom selu ima jedan opančar.      

Što on pravi dobre opanke !

Obuješ ih, popenješ se na soliter

i skočiš sa desetog sprata,

ti se razbiješ ko….., a opancima ništa!

 

** Honduras – ne kao jedna od država u Centralnoj Americi,

već u smislu pesme Đorđa Balaševića – Sve je otišlo u Honduras 

 

Dragiša  Čolić

Komentari

Komentari