Foto: 
autor nepoznat

Opančar agencija javlja - Vladavina prava ili vladavina pravom

Jedno od prvih poglavlja koje je bilo otvoreno u pregovorima o našeem navodnom putu ka čianstvu u Evropskoj uniji je poglavlje br. 23 o vladavini prava, preciznije: Nezavisno sudstvo, sa neophodnim kapacitetima za održavanje i zaštitu vladavine prava. Kažem, navodnom putu, jer ovako kako idemo mi tamo gde smo se zaputili nećemo stići nikad. Nije samo ova vlast kriva za to, počelo je to još za vreme “onih prethodnih”, kako ova vlast voli da kaže – i naravno, iz “poštovanja” prema prethodnicima, ova vlast to nije želela da kvari, pa je za osam godina svoje vladavine, to toliko unapredila da je pravom u potpunosti ovladala.

Naravno, da je tome doprinela i sama Evropska unija, koja je dozvolila da se godinama vodi simulacija pregovora, jer njoj je najvažnije da neko ko “ima m…” prizna nezavisnost Kosova, procenili su da bi to smeo jedino Vučić da uradi i zato ga sve vreme podržavaju, kao “političara sa vizijom” i drugim sličnim epitetima koji ne da nemaju veze sa pameću, već ni veze sa onim pravilima koja inače u njihovim zemljama važe. Znam to iz sopstvenog iskustva, jer sam nekih desetak godina tamo i živeo

Zna to i Vučić i to, ničim obuzdan, do maksimuma koristi. A zna i da bi kad bi priznao Kosovo ta zaštita prestala, pa se i on uklopio u ovaj tempo pregovora i uz put gradi i rezervnu varijantu za slučaj da sadašnjim zaštitnicima ta igra dozlogrdi i odluče se za neku radikalniju opciju – paralelno gradi odnose i sa onom “drugom stranom” kojoj – svakoj pojedinačno, iz sopstvenih interesa to takođe odgovara.   

Možemo mi o Vučiću da mislimo šta hoćemo, ali on je tu konstrukciju u potpunosti zatvorio i kod ovakve opozicije i naroda bezočnom populističkom politikom isprana mozga, eto nama njega zaveka.  

Ministar pravde – “Kad je reč o uticaju na sud od strane vlasti, odmah treba reći da to nije osobenost samo ove vlasti. Još za vreme Tadića, koga ja lično smatram najobičnijom političkom zamlatom i glavnim krivcem za dolazak ove vlasti i svega što nas je sa njom snašlo, nekome je palo na pamet da za Ministra pravde postavi Snežanu Malović, objekttivno rečeno pripravnika u pravosuđu, za koju se pričalo da u životu nije ušla u sud…”, napisao sam 9.7.2019. u tekstu Osnovana sumnja www.opancar.com A onda su snežani Malović “dali” (njoj zvanično) da kao ministar pravde sprovodi onu prvu reformu pravosuđa, koja je naravno propala.

Ovoj vlasti se ta ideja očigledno dopala, pa je za ministra pravde postavila još neiskusnijeg – asistenta Pravnog fakulteta u Beogradu sa katedre za istoriju, Nikolu Selakovića, za čijeg vakta je najpre poništeno i ono malo pozitivnog što je ostalo od “Snežanine” reforme pravosuđa, a potom se desio i četvoromesečni štrajk advokata – najduži u svetskoj istoriji pravosuđa, za koje vreme sudovi jednostavno nisu radili, a da nikome iz pravosudne vlasti nije padalo ništa suvuislo na pamet da se to stanje i okonča, a onda je štrajk počeo da popušta jer ljudi nisu mogli da egzistiraju bez posla i završio se nekakvim sporazumom koji nije doneo ništa novo.

Pardon, doneo je unapređenje Nikoli Selakoviću za dobro obavljeni posao – Generalni sekretar Predsednika Republike i Nelu Kuburović – opet “pripravnicu” za ministra pravde, koja za razliku od svojih gore pominjanih prethodnika nije uradila ništa – sem što je dozvolila da se tzv. nezavisnost sudstva i vladavina prava u potpunosti ugase.

A ako bi me, na primer, nekim čudom, čuveni Aleksandar Martinović, takođe pravnik, šef poslaničke grupe SNS-a u Skupštini Srbije, zapitao – pa koga bi ja postavio za ministra pravde, dao bih najkraću definiciju – jednu negativnu: nikako ne bi smeo da liči na tebe (Martinovića) i jednu pozitivnu: dovedite za ministra pravde sudiju Apelacionog suda u Beogradu, Miodraga Majića i on će vam reći (i učiniti) sve o vladavini prava. Neverovatno je koliko je taj čovek ne samo stručan nego i hrabar – nažalost i jedini u ovoj zemlji koji o problemima pravosuđa otvoreno govori. Valjda ga zato vlast i ne dira – zna da sam ne može ništa da uradi, zna da argumentima ne može da ga dezavuiše, a zna i da kad bi pokušala da ga smeni da bi naišla na neviđeni otpor i negativni publicitet koji joj nije potreban.

Sudije – o njima je sudija Majić sve rekao kroz lik sudije Zeca u svojoj knjizi “U ime naroda”.

Tužioci – o njima sam ja, sticajem okolnosti, sve rekao u prethodnom tekstu Show time – poglavlje: Ovo nije show – već zbilja! Šta još reći kad zamenik Javnog  (državnog) tužioca otvoreno izjavljuje da nema komunikaciju sa svojim pretpostavljenim Javnim (državnim) tužiocem. Logično se iz toga postavlja pitanje a sa kim komunicira Javni (državni) tužilac i ko zapravo tu funkciju u praksi vrši.

Advokati – o svojim kolegama advokatima ću samo malo duže. Posle gore pomenutog četvoromesečnog štrajka, koji je, to moram da kažem, po mnogim aspektima bio veličanstven – ljudi su prihvatili da ne rade, dakle i da ne privređuju za svoju i egzistenciju svoje porodice, a završio se tako što su na kraju bili izigrani, među advokatima nema više tog entuzijazma za nešto slično.

Da, taj štrajk nam je doneo i novo rukovodstvo, od kojih onaj prvi – Predsednik advokatske komore Srbije, prihvata da bude u timu (nikad ih nije manje od pet kad brane pripadnike vlasti) koji brani čoveka koji je naložio paljenje kuće novinaru koji je o njemu – kao predsedniku opštine, negativno pisao! Pa se čak i pridružuje svom klijentu – osiljenom od tolike zaštite, koji otvoreno – na sred suđenja, preti postupajućem tužiocu. A mogao je radi zaštite integriteta funkcije koju obavlja da ne prihvaati tu ulogu – kao advokat, znam da je branilac dužan da svog klijenta brani svim dozvoljenim sredstvima, ali postoji i Kodeks advokatske etike koga su advokati takođe dužni da se pridržavaju.                   

Komentari

Komentari