Foto: 
autor nepoznat

Opančar agencija javlja - Vozovođa Marko Đurić je dosanjao svoj san

Marko Đurić, šef Vladine kancelarije za Kosovo i Metohiju je konačno dosanjao svoj san – da vozom uđe na Kosovo! I to kao glavni vožovođa, što je, posle onog debakla sa crkva-vozom iz januara 2017. godine, velika stvar. Juče je u Minhenu, posle nedavnog dogovora o uspostavljanju  avio linije Beograd – Priština, u prisustvu svog šefa nad šefovima Aleksandra Vučića i kosovskog predsednika Hašima Tačija, a sve to pod patronatom ličnog Trampovog izaslanika Ričarda Grenela, potpisao i sporazum o otvaranju železničkog koridora između Beograda i Prištine.

Generalno, u pravu se svaka saglasnost volja smatra sporazumom. Međutim, daleko od toga da tu nema nekih gradacija. Dok Tači to što je potpisano naziva sporazumom (podrazumeva se da ugovor dolazi na kraju, sa svim detaljima posla), Vučić to naziva pismom o namerama – Leter of intend, kako bi se to na engleskom nazvalo, jer pretpostavljam da taj dokument nije sačinjen na srpskom jeziku. I dok između sporazuma i ugovora nema velikih razlika, između pisma o namerama i sporazuma itekako ima, pa ja ne verujem da bi Grenel, koga nazivaju i Trampovim buldožerom, u poslu kojem je kumovao, dozvolio toliku različitost u tumačenju toga što je potpisano.

Ko je taj dokument potpisao sa kosovske strane ne znam, ali je upadljivo drastično sniženje rejtinga potpisnika sa srpske strane, jer Marko Đurić, nije ni premijer, ni resorni ministar, ni državni sekretar u nadležnom ministarstvu, već samo šef vladinee kancelarije, zadužene za određena pitanja, čija je uloga isključivo pomoćnog – administrativnog karaktera. Dobro, sve zavisi od datog punomoćja (ono je ovde moralo biti dato u pisanoj formi), ali informacije o tome nisu objavljene.

Bilo kako bilo, Marko Đurić će se ukazanom čašću osećati izuzetno počastvovanim i ako jednog dana taj voz svečano krene na svoju prvu zvaničnu vožnju, on – na obe strane, pa tako i sa kosovske, treba da bude svečano dočekan. Ne sumnjam da bi Marko Đurić želeo da bude glavni vozovođa tog voza, jer bi mu to, posle onog ponižavajućeg policijskog vukljanja po kosovskim ulicama, kada je bio i uhapšen, bio melem na raanu.

Ima međutim nešto mnogo važnije i od Marka Đurića i od ovih meditacija o njemu. Moramo se navikavati na ove – svesne i/ili nesvesne nedorečenosti, kada je o Kosovu reč. I Evropa i Amerika imaju svoje interese za rešavanje kosovskog pitanja – Evropa, zato što je i Zapadni Balkan deo Evrope i njoj svakako ne bi odgovaralo da se tu ihfiltriraju sa svojim uticajima neke druge svetske sile, a Americi i zbog toga što je na Kosovu izgradila bazu Bondstil na ulazu u Sredozemno more koje je oduvek bilo poligon za treniranje strogoće svetskih sila, tako da je i jednima i drugima u interesu da se problem Kosova definitivno reši. Uz to Amerikanci postaju i nezadovoljni tempom kojim je taj proces Evropa vodila i žele da ga preuzmu u svoje ruke, a Evropi se opet ne dopada da neko drugi završi posao iz „njene nadležnosti“. Amerikanci za sada igraju na kartu „štapa i šargarepe“ – da pojačanim ulaganjima privole aktere obe strane na postizanje sporazuma, pri čemu i za njih i za Evropu je uslov svih uslova – priznanje kosovske državnosti punog kapaciteta od strane Srbije, međutim Vučić takav mandat nema, bar dok je ovaj Ustav na snazi, a za njegovu promenu je potrebna kvalifikovana većina, a ne ova sa kojom suvereno pobeđuje na izborima, što nije lako, ne samo zbog opozicije ovakve kakva je, već i zbog drugih faktora – isuviše je ova njnjihova politika nac. patriota stvorilla, koji su ih ozbiljno i shvatili, pa je pitanje kako bi im kod njih ta priča prošla, pri čemu tu treba računati i na crkvu, pa i na neke spoljne faktore – Rusiju na primer.

Rusiji najviše odgovara status kvo – da može kad god joj to odgovara da stavi veto u Savetu bezbenosti, pa za sada – zavisno dd prilika ističe dva principa – prihvatiće sve ono što je u interesu srpske strane i što srpska strana prihvati i drugi – da bez Rusije i njene saglasnosti nema rešenja tog pitanja, jer i ona kao i Amerika kandiduje svoj nacionalni interes u ovom delu sveta.

Vućić je toga svestan i za sada veoma uspešno igra na tu kartu, jer sve dok to stanje tako traje, on ostaje ovde na vlasti, čak i pri neskrivenom jačanja svoje autoritarnosti, koja je tako suprotna demokratiji u koju se i Evropa i Amerika u svojim zemlama kunu.

Problem je samo u tome dokle će oni to stanje da tolerišu, te da se ne desi neki novi Rambuje.  Slutim da nam tu ni Rusija ne bi mgla ili htela pomoći – sve jedno, jer među njima se uvek mogu naći neki ustupci i kompenzacije, a poznato je od vajkada da je „potkošulja bliža od košulje“. Uostalom o tome smo već i imali priliku da se uverimo.

Autor Dragiša Čolić

Komentari

Komentari