Foto: 
autor nepoznat

Opančar agencija* javlja: Zloupotreba vere uz sasluženje vlasti

A zašto? Zato što je to u zajedničkom interesu i crkve – ovakve kakva  nam je, i vlasti – ovakve kakva nam je.

O delovanju vlasti u zaglupljivanju ovog naroda kroz zloupotrebu medija mnogo toga je rečeno – sa svih strana, ali vlast se ne da, jer bi time ugrozila kamen temelac na kome ovaj režim i opstaje (vidi o tome više u prethodnom tekstu – I Oliverea Zekić jača od države, na opancar.com

Tom zaglupljivanju naroda rado se priklučila i Srpska pravoslavna crkva (SPC), naravno metodama koje su rafiniranije od onoga kako to vlast radi, jer tradicija verovanja u crkvu i verski običaji koji iz toga proističu u ovom narodu su mnogobrojni i imaju duboke korene. I baš zbog toga bi uloga crkve u ovim smutnim vremenima morala da bude bitno drugačija, a ne ovakva kakva je – bespogovorno na strani vlasti.

I tu ovaj autor dolazi do prve dileme. Kad čitate biografije naših crkvenih velikodostojnika vidite da su to sve učeni ljudi, školovanoi po svetu, dakle u skladu sa tim i svesni onoga što rade i kako rade – umišljajno, jer nemoguće je da tako učeni ne vide ono što se iz aviona vidi, pa bi jedini logičan odgovor na tu dilemu bio da je u pitanju interes, sopstveni, a ne narodni, kome navodno služe, a kad smo već kod logike, onda ona dilema i prestaje da bude dilema – dakle u pitanju je svesno delovanje u sopstvenom interesu.

Nije tu u pitanju samo crkvena demagogija u funkciji vlasti. Ta demagogija je dobro plaćena u ovozemaljskoj praksi – počev od raznoraznih materijalnih beneficija do građanske odgovornosti za učinjeno ili neučinjeno. Ovom autoru – pravniku sa preko 50 godina staža, nije poznat ni jedan slučaj iz naše sudske prakse u kome je bilo koji crkveni velikodostojnik ozbiljno krivično tretiran. Suprotnih  primera ima – slučaj episkopa Pahomija na primer, koji i dalje „bogosluži“, zahvaljujući svesnom delovanju države na izbavljenju tog evidentno krivično odgovornog čoveka, zloupotrebom svog „činodejstva“ kojim je uništen jedan mladi verujući život, a ko zna i da li samo jedan. Postoje i brojni slučajevi pronevere – čega, pa novca darivanog od vernika, ali ni tu nije poznat ni jedan slučaj odgovornosti pred svetovnim sudom, a mi smo – po Ustavu, svetovna a ne verska država.

Sve to međutim, našim crkvenim vlastima nije dovoljno, pa su krenuli u radikalnije metode. O nastavi veronauke je reč. Pre nekih dvadesetak godina u naš školski obrazovni sistem uveden je izborni predmet – veronauka ili građansko vaspitanje, po uzboru đaka i njihovih roditelja dakako. Nisam neki teista, pa  nisam pratio, ali kažu da interesovanje za veronauku u tim prvim godinama nije bilo loše, ali je ono, čini se, vremenom gubilo na značaju, što je zabrinulo naše crkvene velikodostojnike, pa je patrijarh održao javnu vakelu – kome? Ne crkvenim obrazovnim činodejstvenicima, koji bi po prirodi stvari trebali prvi da budu na udaru – malo li je prostora u gore navedenoj crkvenoj praksi koji bi kroz taj predmet mogli da se bave ne samo crkvenom demagogijom već i ovozemaljskim životom, te da tako i popularizuju taj predmet na polzu naroda kome navodno crkva služi – na šta upozoravaju i verski analitičari, već direktnom optužbom na račun direktora osnovnih škola koji ne čine ništa na popularizaciji veronauke u svojim školama. Tu optužbu lansirao je nedavno patrijarh Porfirije lično, sa upozorenjem da oni imaju spreman spisak direktora škola u kojima se veronauka kao predmet nije dovoljno nametnula. Treba još samo da se konsultuje  sa nekim – ne reče s kim, ne  verujem da je mislio na crkvenu vlast, pre bih rekao na ovu drugu – svetovnu, koja je kao i sve drugo u pameti onoga koji u ovoj zemlji o svemu odlučuje.

Imati spreman spisak ljudi – direktora osnovnih škola ili bilo kojih drugih, podrazumeva da je se crkva ozbiljno bavila tim ljudima, svakako i uz nečiju pomoć – nije  teško pretpostaviti i čiju, a sve to skupa spada u krajnje nedozvoljeni posao. Onjavljivanje takvih spiskova nije poznato u novijoj istoriji još od vremena koji su prethodili Drugom svetskom ratu. Još ako mu padne na pamet da obezbedi i dovoljnu količinu žutih traka, asocijacija će biti kompletna.

Pre neki dan održan je stanak na vrhu: Vučić – Porfirije i „naravno Džej“ (onaj bimboje, osvedočeni vernik, naš zemljak sa Dedinja, na honorarnom radu u Republici Srpskoj, zadužen za funkcionisanje državnosti u susednoj nam državi Bosni i Hercegovini, po modelu koji su primenjivali Šiptari pre razbijanja SFRJ), zvani Mile od Laktaša. Šta je na tom samitu dogovoreno po pitanju narečenih spiskova za sada nije javljeno – da li će  nekome od pomenutih doći nešto u glavu iz južnih delova mozga, ostaje da se vidi. Ili će sve ostati po starom – Oče, koliko sam dužan, pita vernik ordinirajućeg popa na sahranama, pomenima, slavama, svadbama, ispraćajima, dočecima, osvešćenjima – Daj koliko možeš, svi daju po sto evra, a ti koliko hoćeš. I vernici daju. Podižu kredite al’ daju - valja se!

A zašto takva simbioza između vlasti i crkve traje? Pa u obostranom interesu – vlasti, da ima na strani crkvu sa svojim uticajem na vernike kod donošenja teških odluka koje nam pretstoje, a cekvi da bude i dalje sve isto kao što jeste – možda i „bolje“, ako se objave pomenuti spiskovi.    

 

*U mom selu ima jedan opančar.      

Što on pravi dobre opanke !

Obuješ ih, popenješ se na soliter

i skočiš sa desetog sprata,

ti se razbiješ ko….., a opancima ništa!

 

Dragiša Čolić

Komentari

Komentari