Foto: 
autor nepoznat

Opančar agencija* u ulozi analitičara

Nikad nismo imali više analitičara. Što bi pokojni Brana Crnčević rekao – sve moj do mojega. Ne libe se da tumače i ono što znaju i ono bi bilo uputno da neko, povodom onoga što pišu, njih protumači. A sve to profesionalno! Pa ako je već tako, jedan više ili manje, uz to i amater, što bi rekli seljaci – ne branim! Još ako pogodim, biće kao ona aplikacija u telefonu – Bravo, ptrešli ste 6.000 koraka, dobili ste medalju – na okruglo. A ako promašim, nikom ništa, promašio i onaj vlasnik pečenjare, bivši direktor EPS-a, za neke milijarde, pa ništa.

O Đilasu je reč. Moram da priznam da je on bio moj kandidat još od prvih spisateljskih dana. Još iz vremena kad je bio u DS-u, kad je porazio Tadića i postao lider DS-a, kad je tražio da poslanici DS-a vrate poslaničke mandate, pa kad je Jeremić to odbio, izbacio ga iz stranke, a Jeremić potom podneo protiv njega prijavu Ustavnom sudu – sa kojom je spektakularno hodao ulicama, za ocenu ustavnosti takve odluke, da bi posle nekog vremena zaključio da je glupo boriti se sa Tadićevom ekipom – Šuca, Goca, Kena ..., pa gospodski izašao iz politike, otišao u košarku, organizovao je, vratio na puteve svetske slave, onda to prepustio profesionalcima, vratio se u politiku i osnovao svoju stranku.

 Jedini je bio prava meta ove vlasti, njega su se jedino i plašili, proglašavali ga za lopova koji je opljačkao državne pare, do danas nije utvrđena tačna suma – 619 ili 691.000 eura, tabloidi  su sve do nedavno tu sumu utvrđivali.

A onda je – po aprilskim izborima, došlo do veleobrta. Đilas je sam samcat otišao kod Vučića i tamo sa njim postigao neki dogovor, navodno oko beogradskih izbora – ako zbog tesnih rezultata skupština grada bude neefikasna, onda će se u Beogradu odžati novi izbori...

Priča je prilično šuplja, jer Vučić će pristati na ponovne izbore samo ako bude siguran da će na tim izborima pobediti i sa ubedljivijom većinom, što je sada i prilično izvesno, jer je taj sastanak izazvao vulkanske poremećaje i rasturio i ono malo saradnje koju je među opozicijom postojala.    

A onda, pre neki dan, Đilas daje intervju listu Danas, sa osnovnom poentom vreme je da se vratimo kući, a ta kuća je Evropa.

I sad ja, koji sam i dalje ljut na Đilasa, danima sedim i iščitavam taj intervju u pokušaju da shvatim šta je pisac time zaista hteo da kaže, pa da pođem od nekih logičkih pretpostavki:

- Prvi aksiom je da Đilas nije glup čovek koji će na tako trapav način da sjebe svoju političku karijeru. Pre bi, ako mu je dosta politike, mogao sve to da napusti „i ode u jagode“, što je jednom već i učinio.

- Drugi aksiom je da je posle njegovog sastanka sa Vučićem, prestala svaka hajka SNS-a i njegovih tabloida na njega, pa je pretpostavka da je tamo između njih postignut i neki važniji dogovor.

- Treći aksiom je povratak Kristofera Hila, koji spada u tešku kategoriju američke diplomatije, za američkog ambasadora u Srbiji, a Amerika ne bi takvog čoveka poslala ovde, da nije rešila da okonča sagu o Kosovu i odbrani svoje interese tamo – baza Bondstil. Plaši me da je tu u pitanju diplomatija tipa Rambuje.

- Nije tajna da se na Vučića sa svih strana vrši snažan pritisak i za priznanje Kosova i za uvođenje sankcija Rusiji, i da se on nalazi u poziciji – dala baba groš da uđe u kolo, dala bi dva da iz njega izađe. Pritisci će biti još žešći i nije isključeno da će Vučić jednog dana morati da prelomi. Amerika (i Evropa dakako - prva pratilja Amerike u svim njihovim specijalnim operacijama) se plaši da to ne bude u korist one druge strane – Rusije, i što je još gore da to ne omogući sa svih strana izolovanoj Rusiji enklavu na   Balkanu, uključujući tu i Republiku Srpsku – a sve je to tako blizu Kosova i Bondstila. Nismo mi toliko značajan faktor u svetu da se taj pritisak vrši samo zbog demokratije i očuvanja celovitosti Evrope. Tu mora da postoji neki drugi, za njih mnogo važniji razlog – Bondstil, na primer.

Svi su oni do sada igrali na Vučića sve nadajući se da on jedini ima hrabrosti – i moći, da prizna Kosovo, ali on to ne sme da učini bez dovoljnog saglasja, što uključuje i opoziciju, ne zato što se on plaši opozicije, već zato što se plaši svojih  nac. patriota, koje starih, koje onih koje je u međuvremenu stvorio, a tu je sada i sve veća grupa nezadovoljnika iz sopstvenih redova – mala bara puna krokodila, tako da je najbolje da to učini neko drugi umesto njega.

- A ko bi taj drugi mogao da bude: a) iz vladajuće strukture Ana Brnabić? Ili neko drugi Vučićev? Teško, jer ništa se suštinski tu ne bi promenilo, a ovi sa zapada hoće istovremeno da reše gomilu problema koje je stvorila Vučićeva vlast, što bi kao zvanični razlog imalo i svoju težinu, b) Iz opozicije? Ko? Ipak je Đilas najjači od njih, a dovoljno je i Evropljanin. I tu dolazimo do onoga što Đilas izjavljuje u intervju Danasu – Vreme je da se vratimo kući! Kako se drugi ponašaju? Ne interesuje nas. Šta drugi govore? Ne interesuje nas. Interesuje nas samo interes Srbije.

Kolateralna korist za Srbiju mogao bi da bude njen ubrzani prijem u Evropsku uniju, nešto slično što se već dešavalo – Bugarska i Rumunija, a dešavaće se i ubuduće – Ukrajina, na primer. Taj plan nisu mogli da smisle ni Vućić, ni Đilas – pojedinačno, oni bi u svemu tome bili samo izvršioci, a sa one druge strane Amerika, sa Kristoferom Hilom, kao izvršiocem. Uz udgovarajuće pretnje, dakako. Dešavalo se i to – Rambuje na primer. 

To bi mogao da bude plan. Vučić bi ostao predsednik sa nadležnostima ne većim od onih koje predsedniku po Ustavu pripadaju – ono što je nekada radio Tomisv Nikolić, na primer i to bi bio njegov tihi odlazak iz vlasti (bez posledica koje su strevile Miloševića), a Đilas bi bio premijer  sa nadležnostima koje po Ustavu pripadaju predsedniku Vlade i na kraju – i vuci siti i ovce na broju.

 

 *U mom selu ima jedan opančar.     

Što on pravi dobre opanke !

Obuješ ih, popenješ se na soliter

i skočiš sa desetog sprata,

ti se razbiješ ko….., a opancima ništa!

 

Dragiša Čolić

Komentari

Komentari