Foto: 
Zoran Petković

Patriotska partija kosovskih tablića

Preseci, burazeru, pa podeli… Ne karte… narod!

U balkanskoj igraonici prestola, na zelenoj čoji (rusko-američkog) ruleta kockari u tuđe glave ponovo likuju. Čipovi su podeljeni, igra može da počne. A Kurti, Vučić, Vulin, Dodik ponovo licitiraju...

Mada nisu nikad ogaravili cev, zalegli u rov ili gledali saborca kako umire, borci za „našu istinu“ ponovo mlataraju zarđalim kašikama nacionalne samobitnosti, etničke čistote i „povjesnim granicama“.

Koliko je Ljatifu iz Bujanovca ili Srbislavu iz Leposavića bitno da mu se registarka tablica završava parnim brojem? Ili da počinje ovim ili onim slovom? Pošto žure da obiđu familiju ili uruče poklon mladencima, naravno da nije. Ali je zato „šiljkanje suvereniteta“ od presudne važnosti ljudima koji celog života pljuckaju u mikrofone političkih govornica dok pljuju po izdajnicima junačke prošlosti i svetle budućnosti. Jer naši vladari i njihove intimne skutonoše sigurno neće po kiši, mrazu i mraku skidati tablice koje vređaju tuđi suverenitet. Službeni šoferi i obični građani su ti koji će klečati.

Činjenica da svaki nacionalni separatistički pokret (a na ovim prostorima ih je bilo bar 4) onoga trenutka kada odlomi neko krvavo parče Balkana, postaje pokret za „očuvanje teritorijalnog integriteta“. Od Tuđmanične borbe za „hrvatsku lisnicu u hrvatskom džepu“, preko islamskih fundamentalista i izumitelja „crnogorskog pisma“, pa do UČKi koje su šenile pred otkopčanim Klintonovim šlicem, suverenost teritorije preko noći postaje vrhovni princip! Čekaj, ako je vama, Hrvatima, Muslimanima, Albancima i Crnogorcima bilo neodrživo da živite u zajednici sa pripadnicima drugih nacija, zašto je onoga trenutka kada ste dobili državnost, celovitost teritorije naprasno nadjačala „pravo (drugih) naroda na samoopredeljenje“?

Naravno, pitanje je retoričko! Jer, da se ne lažemo, od trenutka kada je prva guzica pritisla nekakav presto, broj podanika koji se klanjaju i broj dukata koji se mogu ubrati sa neke teritorije je ono oko čega se vode ratovi. Da li će se bespogovorna poslušnost i spremnost na samožrtvovanje podanika obezbediti verskom, nacionalnom ili socijalnom demagogijom? Apsolutno je nebitno. Hrebljanovići su ratovali protiv Mrnjavčevića, brat Nemanjić protiv brata Nemanjića bez obzira što su na obe strane ginuli pripadnici iste nacije i vere. Takođe su pucali jedni na druge i oni koji su prethodno držali u rukama srp, kao i oni koji su u rukama imali čekić. Onoga trenutka kada ih je neko mobilisao i na kapu zakačio bilo petokraku, bilo kokardu, postali su krvni neprijatelji.

Ma koliko trenutni gospodari mira mahali nekim (pažljivo probranim!) papirom, ma koliko brižljivo birali „istorijski trenutak“ u kome je on potpisan, izglasan ili nametnut, činjenica je da je teranje ljudi da kleknu suština problema. Bilo da kleče zbog menjanja tablica, bilo da kleče zbog odanosti vladaru, klečanje je ono što omogućava, održava i uzdiže svaku vlast. Pri tom je suverenost ključna stvar, a suverenički prsten nataknut oko guše naroda ono što omogućava vladaru da ljubav naroda pretvori u orgastično uživanje.

Čekaj, pa ko onda tu koga seksualno i mentalno zloupotrebljava? Ako smo davne 1988 revolucionarno štrcali jogurt i urlali „oj, Srbijo, iz 3 dela ponovo ćeš biti cela“, po čemu se današnje Kurtijevo kurčenje razlikuje od tadašnjeg Slobinog? Zar nisu obojica su samo dileri opojne suverenosti? I obrnuto, zašto Zajednicu srpskih opština Šiptari zovu „2. Republika Srpska“ kada je neuporedivo prikladnije zvati je „Autonomna pokrajina Srpski Kosmet“?

Ma koliko današnji monopol na zvaničnu istinu bio blindiran medijskim jednoumljem, činjenica je prosta i proveriva: nije „bivša vlast“ pogazila tada važeći Ustav, nego je to učinila upravo sadašnja, ukidanjem suštinske autonomije za koju se danas zalaže. Dakle virus suverenitisa  čije pogubne posledice danas osećamo napravljen je u udbaškim laboratorijama još pre 30-ak godina. Sve ostalo, od medijske zloupotrebe sopstvenih žrtvi, preko proslave NATO jubileja (uz šenlučenje krstarćim raketama!), pa sve do proglašenja suverenosti Takozvanije je posledica toga.

A kada se u grupnjaku napaljenih suvereniteta (i suvereničika) nađe običan narod, krvava orgija je gotovo neizbežna. Jer ni tenkovima Vojske Srbije, ni oklopljenim braniocima ROSUvereniteta nisu potrebne probne tablice. Jedino pitanje je da li Ljatif i Srbislav žele da im se nađu na nišanu, bilo sa jedne, bilo sa druge strane. Ili će, po običaju, svoje celivanje čizmi sopstvenih vladara proglasiti manje ponižavajućim od „njihovog“ savijanja nad registarskim tablicama?

Komentari

Komentari