Foto: 
autor nepoznat

Prinova u Šabanlendu

- Šta je gore od bebe u kontejneru?

- Jedna beba u dva kontejnera!

Buđavi, grozomorni crnjak dobio je ovih dana izmenu i dopunu, takoreći amandman… Beba je, umesto dva kontejnera, dobila – četiri sise!

Taj očigledni i drastični boljitak dokazao je da u zemlji bele kuge bajka o Zlatokosoj i Zlatoprstoj može da, pored orgastičnog, ima i plodonosni svršetak. Ujedno je svim mrziteljima  progresa, retrogradnim snagama i društvenom talogu (koji u svakoj ispijenoj šoljici kafe ne vidi dobitak) pokazao da smo već zakoračili u sjajnu budućnost. Pa zar je u doba Jankovića, Jeremića i Đilasa zabeležen i jedan jednini slučaj bezgrašnog začeća? To što se desilo samo jednom, pre par hiljada godina (i postalo osnova hrišćanskih dogmi), sada je drastično prevaziđeno!

Čudo u kome roda sleće na odžak istopolnih golupčića lako je objašnjivo savremenim tehnologijama:  „digitalno“ potiče od latinske imenice „digitus“ (prst) tako da premijerkino zalaganje za digitalizaciju ima (vrlo) duboke korene u njenom seksualnom usmerenju. Ujedno pokazuje da „dugi prsti“,  pored već standardnog  i zlobnog  značenja vezanog za političare, ima i dublji smisao. Na putu u svetlu budućnost treba ozbiljno, vredno i odgovorno, ući u suštinu problema. Mesto prevaziđenog prsta na čelu, potrebno je brknuti u – rodno mesto… A tako osveštan prst, ukazujući na svetlu budućnost, svakako će otadžbinu odvesti u materinu.

Porast nataliteta putem oprašivanja premijerkine partnerke ujedno pokazuje da ova zemlja nikada više neće oskudevati u bebama! Povremeno izlaganje male dece smrtonosnom riziku kontakta sa čikama koje nose masku brige za narod umesto zaštitne medicinske opreme je, dakle, čak i poželjno. Čika je doneo investicije u medicinsku opremu, pa greota da se oprema ne testira. Uostalom, smanjeni imunitet usled fatalne bolesti je samo priprema za realan život u kome ga čeka redovno zagađivanje demagogijom.

U tom, (tablo)idealizovanomdruštvu, mikrofoni se pune obećanjima, kamere oduševljenjem… Koridori pucaju od radosti, cisterne skaču od sreće, a najveći problem koji narod ima je – prežderavanje. Argument našeg El Prezidentea da je beda u Srbiji iskorenjena jer ima više debelih nego mršavih je težak cinizam, težak poput Šešelja. Ako je najveći uspeh to što u blagodatnoj zemlji Srbiji, u 21. veku nema masovne gladi, da li to znači da treba da uvdemo „Maduro-dijetu“? Kolega iz Venecuele tvrdi da je gladovanje „dobar afrodizijak“, pa bi to, uz „brn-brn“ osemenjavanje, drastično poboljšalo natalitet.

Februarska žetva političkih poena nije ograničena samo na mitingaške performanse, ometanje radnika na poslu i bolnički egzibicionizam. Pošto su psihijatrijske klinike epidemiološki nepogodne za posetu, a lekovito celivanje drtavih sledbenika na (k)urologiji nehigijensko, naša politička vrhuška okrenula se – budućnosti. Onoj žalosnoj, ali neizbežnoj! Da parafraziram Tomine kolege, Topaloviće: „Jedina apsolutno izvesna budućnost svakog građanina Srbije je – grobno mesto“. Zato je žalosni događaj pogibije popularnog folkera dočekan uz neviđenu pompu!

Najpre je obavljeno još jedno medijsko krunisanje „kralja narodne muzike“. Pri tom je dinastički sukob izbegnut time što su prethodni krunonosci odavno mrtvi, a živi se, naravno, nisu baš pretrgli da svoje dugogodišnje nacionalne penzije zamene za jednokratnu pogrebnu otpremninu PIO fonda. Onda su britka pera tabloidnog novinarstva zaorala po prošlosti Velikana: prebrojala mu potomstvo, hanume iz višestrukih brakova, zvirnula u ostavinsku dokumentaciju, protalaškala po džepovima u trenutku pogibije. Dileri štampane paranoje su odmah od saobraćajke napravili „atentat“ (šofersko-doktorski), a pevačev kolega I.D. (na privremenom radu u Ministarstvu za povlačenje priznanja) im se u tome pridružio. Dalji nastavak uključivanja vlasti u nekrofilsku paradu kulminisao je prekomandom službenog aviona u vozilo za transport pokojnika. A onda se sve završilo dženazom gde je nesrećni Šaban uveličao Aleju zaslužnih.  I pomogao svojim prethodnicima – Andriću, Kišu, Đinđiću, Crnjanskom...  –  u nošenju tereta besmrtnosti.

Možda bi u ovom času za ucveljeni srpski narod bilo neumesno postaviti pitanje – zašto se državni resursi nude na uslugu estradnim zvezdama?  Pokojnik je (ako je verovati onima koji su njegovu smrt pretvorili u svenarodnu žalost) u trenutku udesa imao u džepu 15 000 evra. Dobošari o nasleđu pominju milione evra… Dakle, možda je novac utrošen na zadnje, šojićoliko kićenje pokojnog pevača trebalo utrošiti na nešto korisnije? Na primer – bolesnu decu...?

Pitanje je, naravno, retoričko.

U zemlji šabana, kiča, Ivaginarijuma i Grand-omanije, izumrle su mnoge društvene vrednosti. Jedino ne i kolegijalnost. Urlanje u mikrofon uz ovacije ushićene publike je to što spaja i narodnjake i naprednjake. A da li će se pevati o „uvenulim narcisima belim“ ili o kosovskim božurima, privrednom procvatu i veličanstvenim pobedama, o bivšem pijanstvu ili o budućem boljitku, stvar je očekivanja trenutne publike ispred bine.

Zato, muzika, paz‘ ‘vamo... Ajmo jednu za srećne i radosne (eng. „gay“)  roditelje malog Igora... Jednu staru, Šabanovu:

3… 4…  Ja sam našem sinu i otac i majkaaa…

Komentari

Komentari