Foto: 
autor nepoznat

Rado ide Srbin u vojnike

...kad dva vuku a četiri tuku!
(folk parodija na folk poskočicu)

Najava mogućnosti ponovnog uvođenja obaveznog služenja vojnog roka, bez obzira koliko, na prvi pogled, bila providan demagoški trik i iznuđen politički blef, otvara brojna pitanja. Najvažnije je ono - šta je to tako neodoljivo u vojnoj uniformi  pa je postala deo narodne nošnje (šajkača i čakšire), folklorne tradicije (ispraćaj) i nacionalnog mentaliteta (mitologija nepobedivosti)? Jer cifre ne lažu: u svim anketama broj onih koji se zalažu za naprasnu mogućnost obnove vojne obaveze, neuporedivo je veći od onih koji su protiv. Tako je prvi put, posle ko zna koliko vremena Aleksandar Velikaš uspeo da svojom izjavom objedini i vlast i opoziciju, i sledbenike i protivnike, i patriotske snage i evro-natalne integratore. Umesto zvižduka i protesta, zemljom podjednako odjekuju  glasni aplauzi onih koji su radi toga trenutno odložili sendvič iz ruku i prećutni aplauzi i nečujne ovacije onih koji bi da kosovskim kamenjem (oplemenjenim boravkom u Skupštini) kamenuju predlagača.

Naravno, sve je poteklo od one patriotske igraonice u prirodi. Tamo su neke čike pokupile balavurdiju,  navukle im uniforme, i umesto džojstika dale im aluminijumske pištolje i drvene puške. Upad policije koji je prekinuo obuku u filmskom kotrljanju sa oružjem (a la Čak Rambo Noris) izazvao je brojne negativne reakcije, pogotovu kod onih koji se primaju da naziv "patriotski" (u nazivu bilo čega) automatski pojačava kvalitet uvaljene robe. Pa bilo to pomenuti skautski kamp, bilo da su Legijini praškasti materijali pakovani u dilerske kesice u Šilerovoj.

Vlast je, naravno, odmah regovala predlogom vraćanja služenja vojnog roka. Šta, volite uniforme? E, pa eve vam ga, na!

To, naravno otvara dva pitanja:

Koja je svrha obnavljanja JNA-tradicije i koncepta "naoružanog naroda"? Da li je to:

  • Povećanje efikasnosti odbrane zemlje?
  • Ili je u pitanju (kako se najčešće iz anketa vidi) jugonostalgičarski, tradicionalistički žal za vremenima kada se muškost (uključujući sposobnost stupanja u brak!) overavala pečatom u vojnoj knjižici pri opraštanju od kasarne?

I dok prvo pitanje zahteva detaljnu i profesionalnu analizu,  odgovor na drugo je dostupan svakom od nas koji je u mladosti uživao u blagodeti višemesečnog kusanja vojničkog pasulja, "konjskog peperminta" i konzervirane mesolike zbrčkotine čiji sastav potpada pod "vojna tajna".

Dakle, da li u 21. veku broj vojnika koji leže u rovu označava prednost presudnu za pobedu u eventualnom sukobu? Ili samo povećava broj žrtava pri  napadu protivničke raketne artiljerije? Da li naša vojska može da  poveća svoju ubojitost ako pretvari tekstil novosašivenih uniformi u višak dronova koji eliminišu efekat iznenadnog napada? Kamione koji secaju brojne kuvarske kazane u one koji nose anti-avionske projektile? Da li boj bije kvantitet i kvalitet "srca u junaka" ili "svijetlo oružije"? Od vremena kada je Njegoš pisao pomenuti deseterac desili su se i genocid nad Indijancima i desetkovanje Zulu ratnika. Mitraljez u rukama šačice bledolikih kolonijalista drastično je poništavao brojčanu nadmoć onih koji su na njih hrabro jurišali kopljima. Tačan odgovor na ta pitanje efikasnosti "opštenarodne odbrane" ipak treba prepustiti vojnim stručnjacima, naravno ne onima čije ime počinje na "La" a završava se kao naziv zimskog sporta. Takođe i onima koji imaju doktorate iz ekonomskih nauka i manjak članskih karti u vladajućim partijama. Jer istina je da sloboda nema cenu, ali zaduživanje kod onih koji daju kredite za nabavku naoružanja možda spasava narod od okupatorskog ropstva, ali nas zato uvodi u dužničko.

S druge strane odbrana nezavisnosti zemlje je (ipak!) stvar svakoga od njenih građana. Da li će šiptarska granica biti na Nišavi, malo severnije, malo južnije ili "malo morgen", ne trebalo da bude samo stvar šačice visokoobučenih profesionalaca. Partizani, četnici, Vijetkong, mudžahedini... su pokazali da poluobučeni paceri takođe mogu da pobede velesile (Nemci, Amerikanci, Rusi...), naravno uz pozamašnu pomoć nekih drugih velesila, dodatno naoružavanje i debelu logistiku. Dakle, drugovi generali, mir-nooo...! Uključite mozak, izračunajte i presudite, bez konsultovanja onih koji su izbegli služenje vojske a sada vam postadoše nadređeni.

Ali vratimo se na ono drugo pitanje...

Efikasnost vojske kao vaspitno-obrazovne ustanove, kao obdaništa za decu uzrasta 18-28 godina, eksperimentalno je dokazana. To može da potvrdi svako ko je ikada gazio strojevi korak, rasklapao pušku i čistio uniformu od posledica tupave komande "atomska s leva". Mamini sinovi koji u životu nisu dizali ništa teže od kašike, otkrivali bi da u ovom Univerzumu (koji se, gle čuda, ne okreće oko njih!) postoji sila gravitacije koja baš (baš, baš...) deluje na motalicu na leđima i sanduk sa municijom na ramenu. Arogantni gradski mangupi  otkrivali bi (na teži način!) da njihovo civilno mangupiranje može da ima neprijatne posledice - prekoredna požarstva i dodatna ribanja tuđih govana. A sva muška čeljad ovladala bi svetom tajnom peglanja, zašivanja dugmadi, urednom slaganju odeće ("pod konac") i ostalim magičnim veštinama koja potpadaju pod "ženska ruka". Naravno, i vojnim veštinama koje se poprilično razlikuju od kliktanja mišem u "Kaunteru".

Sa te strane posmatrano, mislim da bi neki oblik masovne obuke stanovništva nužno morao da postoji. Broj udavljenih ovog leta na bazenima i rekama, broj stradalih u požarima, to drastično potvrđuju. Ekološko silovanje planete od strane velesila nužno će, bez i jednog ispaljenog metka, u povećati  naše gubitke u ljudstvu narednih decenija. Zato, "sprem'te se, sprem'te...". Za poplave nabujalih reka, za poplave iracionalnih ideologija, za požare izazvane nehatom, pa i ratne požare izazvane ljudskom zlobom.

Komentari

Komentari