Foto: 
autor nepoznat

Saving private Alexandar

Strašna je mašinerija uz neviđenu logističku i populističku podršku bila uključena u potonju istorijsku posetu srpskog predsednika Kosovu. Ipak, posle toga čak ni najuporniji tumači izrečenog nemaju pojma o čemu se sve tu radi. Kosovo za njega nije ’’dole’’ nego je ’’gore’’, pa se dva dana pre razgraničava i prekida svaki kontakt i saradnju i službi i svega,  da bi ipak prosuo reči pomirenja i nezameranja i pozvao na večno prijatejstvo sa Albancima, što je na kraju opet zapečaćeno najavom nekog zamrznutog konflikta koji će se rešiti ili nikad ili ko zna kad.

Vidno je da su posmatrači i tapšači skupljeni sa svih strana i dovedeni i albanskim i kragujevačkim i beogradskim autobusima. Vidno je i da ih nije bilo u željenom broju, a još vidnije da ni najmanje nisu oduševljeni sa onim šta su čuli. Predstava je ipak bila namenjena samo njima. Zato i veličanje Miloševića, posle čijih govora su isto plakali. Zato abolicija Šešelja i politike u čijem je kreiranju i sam učestvovao. Posle radikalskih tirada kojekude Srbi su se uglavnom selili. Zato pominjanje generala koji su većinom završili u Hagu sa neželjenim prefiksom ispred imena. Uvek je kriv neko drugi, ta matrica se ne menja. Spašava sam sebe od sebe, od svoje prošlosti, dela i izjava. Ali, nikada ne zaboravlja bazu kojoj su govori  mesecima pisani namenjeni, jer baza je glasala a trebaće da glasa bar još jednom.

Reči pomirenja, maslinove grančice i golubovi mira koji izleću iz njegovih usta ne zvuče iskreno. Utisak je, da pod pritiskom oprezno i dozirano saopštava ono što mora. Velika većina sledbenika je prosto rečeno ostala zbunjena i sa nevericom trljala oči i uši. Rekao im je sve što se i očekivalo da će reći, da ih voli, da ih nikada neće napustiti, da će im poslati para koliko im treba i da će mu uvek biti u mislima. Ekipa iz okruženja, koja živi na velikosrpskim bajkama i otvaranju novih žarišta radi svog političkog preživljavanja, najteže je primila izgovorene poruke. Domaći plaćeni pratioci i ne primećuju da su sada prebačeni na program LDP-a i Čanka. Oni o tome i ne smeju da razmišljaju, nije im u opisu posla. Ali, dosta o njima, dovoljno su zbunjeni, da vidimo ima li trunke dobrog u svemu viđenom?

Politički protivnici naravno negoduju, ali iskreni da budemo, šta ima loše u tome što je svaki pomen rata izbačen iz retorike? Sem prepoznatljivog dramskog terora kojim je to sve saopšteno? Ako mitove i legende ostavimo po strani, a fokusiramo se samo na budućnost, kao na jedino što nam život znači, onda bi najava pomirenja trebala biti dugo očekivani cilj. Od trajnog rešenja smo daleko, prozivanje krivaca nema efekta a Status Quo je već trajno stanje koje ne odgovara nikome. Ne samo da koči i ostavlja u mestu već nas u odnosu na ostale primetno vuče u rikverc. Kako god, ali svi nezadovoljni izgovorenim trebalo bi da se upitaju da li bi zadovoljniji bili da su se sa Kosova ponovo začuli ratni bubnjevi?Gubitak teritorije je poraz za svaku naciju, ratom je ne možemo vratiti to je skoro svima jasno i ostalo je još da se najratoborniji deo uvede u mirnodopski, jedini mogući kolosek. I da taj poraz primi viteškije od Serene. Težak zadatak, posebno u izvedbi perjanice svih sukoba poslednjih decenija. Baš zato i liči na nemoguću misiju, čiji ćemo kraj najverovatnije dočekati sa potpisima nekih drugih, starih ili novih, svejedno.

Onih kojima mediji neće morati da crtaju druga iz vojske, koji svoje političke protivnike neće nazivati po životinjskim vrstama, koji će možda nekad i negde dozvoliti da se stidljivo čuje i vidi i druga strana, ona koja nije obavezno neprijatelj i izdajnik ako misli dugačije. Tek tada i u takvom okruženju mir bi imao smisla, i budućnost bi mogla da se nazire kroz odđkrinut prozor.

U međuvremenu nam ostaje da treniramo život u društvu čije su institucije zarobljena i ucenjena pretorijanska garda jedne partije i jednog čoveka. I da ne mislimo da je sve to nečiji tuđi problem. Naš je zajednički. Košta i koštaće i niko nam ga neće rešiti sem nas samih.

Komentari

Komentari