Srbi, Hrvati i šampioni sveta

Jedna fudbalska utakmica svojevremeno je bila dovoljna da inicira raspad jedne države. Baš kao što i najmanja grudva snega može pokrenuti čitavu lavinu, tako su i dešavanja na utakmici između Zvezde i Dinama na zagrebačkom „Maksimiru“ pre gotovo trideset godina bila okidač za docnije krvavo razaranje socijalističke Jugoslavije. Neodigrani meč u prestonici Hrvatske ostao je krvavim slovima upisan u stranice naše zajedničke povesti, odnosno istorije.

Kao učiteljica života istorija se surovo igra sa svojim lošim đacima. Oni koji od nje ne uče, zna se, osuđeni su na ponavljanje. Pošto ni mi, a ni naše komšije – susjedi, nismo skloni marljivom učenju, jasno je šta nam sledi – iznova i iznova ista lekcija, dok se gradivo ne utvrdi. A šta bi trebalo da naučimo?
Iz događaja na „Maksimiru“, za početak, da sport i politika nemaju veze jedno sa drugim. Da sportski događaji služe za razonodu. Da navijanje podrazumeva izvesnu dozu strasti i razuzdanosti, ali da se to nikako ne može mešati sa agresijom i destrukcijom. Da smo se dovoljno tukli i klali.

Potom, ne bi bilo loše da već jednom „uklavirimo“ da je, najpre, lopta okrugla, kako god da je šutne Srbin ili Hrvat. Između Srba i Hrvata, potom, kada je reč o sportu, nema velike razlike. I Srbin i Hrvat, podjednako, mogu da pobeđuju ili gube. Da budu dobri ili manje dobri sportisti. Baš kao što se i ljudi dele na dobre i loše. Kad smo kod toga, kada smo prestali da se delimo tako i, rešivši da se odvajamo na Srbe i Hrvate na fudbalskom terenu, svi naprasno postali LOŠI?

Zaista, kako iko normalan, posle svega što se desilo od „Maksimira“ do danas, može ponovo da nas razvrstava i deli? Odakle je, nakon što je rat zakorovio sve, ponovo nikla mržnja? Iz čega se rodila potreba da prebrajamo krvna zrnca golmanu hrvatske reprezentacije i prisvajamo ga samo zato što se krstio, navodno, kao pravoslavac i odbranio par penala? Ko smo mi u Subašićevom životu? I ko je on u našem?
Da razjasnimo – hrvatski golman je fudbaler tamo nekog nacionalnog tima, koji sjajno igra na Mundijalu u Rusiji. Onoliko sjajno koliko je loše igrala reprezentacija Srbije. I to nema veze jedno s drugim. Baš kao što nema nikakve veze ko za koga navija u Beogradu i Zagrebu, danas, kada smo – zahvaljujući sjajnom učinku prošlosti – za vjek i vjekov razdvojeni. Posebno, jer je – kao što već rekoh – lopta okrugla, a sport sjajna razonoda, koja briše sve granice. Uostalom, o tome je lepo nedavno govorio Novak Đoković, sprski reket broj jedan, onaj naš „Bravo Nole“ koga smo anatemisali samo zato što je rekao „Bravo, vatreni!“.

Od Noleta, baš kao i od Srbina i Nesrbina Subašića možemo da naučimo štošta. Sport sjajno disciplinuje ljude, a nama bi bilo pametnije da ovoga puta lekcije učimo upravo iz sporta, kako nam se ne bi ponovila „slavna“ učiteljica života.