Foto: 
Zoran Petković

Srbija u foto-šopingu i sezonski nervni popusti

Nedavne tragedije, osim što su potresle milione običnih ljudi, žestoko su protresle i vazelinsku piramidu vlasti. Sistematski zidan celu deceniju, veličanstveni koridor ka severnokorejskom kultu vladarske svemoći naprsao je pred prostom činjenicom – ne, ne događa se sve voljom Njegovom! Ma koliko se Služba za uzgoj jednoumlja napinjala, izgleda da ozbiljna i odgovorna politika ne može da ozbiljne odgovore na neka vrlo prosta pitanja:

  • Kako to da je Kosovo, uprkos mudrosti Njegovoj, Trampovim penkalima, celivanju sa baba Angelom i cevčenju vina sa francuskim babojepcem, danas neuporedivo više samostalna država nego pre 10 godina?
  • I kako naša moćna država, najjača u regionu, nije uspela da zaštiti svoje građane od dvojice psihopata? Ej, bre, od jednog osnovca i jednog „mlađeg punoletnika“?!

Trebalo je skoro nedelju dana da se vlast oporavi od početnog šoka. Muk i skrivanje u mišiju rupu, folirancija o ostavkama (u 3 varijante), na kraju je završila kao kulinarski specijalitet medijske kuće. Na meniju za prehranu javnog mnenja servirana je samo jedna stavka – ostavka. Ostavka ministra u sosu od pink vazelina bačena je u ralje javnosti gladne nečije odgovornosti i žedne života u normalnoj zemlji.

Objektivno, najveća greška ministra žrtvovanog na oltaru Njegovom je to što na vreme nije promenio partiju i od Ružnić-pačeta postao labud-preletač. SPS i SNS se razlikuju samo u jednom slovu, a takmičarima u našoj političkoj Slagalici nije bitno ko će sastaviti najdužu reč već najduži mandat. I, naravno, da od ponuđenih brojki izvuku najveću funkcionersku platu.

Ali, vratimo se suštini…

Pošto Vođino junačko busanje „Ružića dam, Gašića ne dam!“ nije uspelo da zaustavi bujicu normalnosti na beogradskim ulicama, na šančeve za odbranu nesmenjive vlasti poslata je teška artiljerija. Kurformerska Krlad i Sarapičaste Jovanjice, mucava premijerka i Lajavi Krelac osuli su žestoku paljbu po mrskoj, tuđinskoj, antisrpskoj i neprijatnoj istini.

Zato, umesto da duvam u pištaljku i šetam dalekim beogradskim ulicama, pokušaću ovde da raskrinkam tehnologiju istinocida kojom će unezverena vlast pokušati da očuva svoje vlasništvo nad privatizovanim (ili se kaže okupiranim?) institucijama naše nesrećne Srbije. Ako vam se učini da je ovo što sledi previše očigledno, izvinjavam se na smaračini. Ako se išta od pobrojanog ne desi, izvinjavam se čitaocima, pogotovu vernicima u Svevišnjeg Vladara.

Dakle, da počnem:

1) Pošto ugrožena sigurnost običnih ljudi dovodi u pitanje samu svrhu postojanja države, imaćemo ovih dana neviđenu poplavu uspešne borbe protiv kriminala. Umesto bezbednosti dece i slučajnih prolaznika, dobićemo seriju uspešnih hajki na čopore Belivukova, narko-kartele, švercere, dilere… Pitanja koja se nužno nameću su:

  • Šta nas, obične građane, više ugrožava? Mafijaši, navijači, fiktivni atentatori…? Ili stvarni ludaci sa oružjem u školama i na ulicama?
  • Kako to da se takva hapšenja događaju baš uvek kada to vlasti najviše odgovara? Da li je u pitanju slučajnost ili „ima neka tajna veza“ između vladara zemlje i vladara podzemlja?

2) Dobošarenje o zlatnom dobu... Naravno, začetom, porođenom i podojenom zahvaljujući Njemu (i njegovoj telesnoj i duhovnoj superiornosti). U narednim danima imaćemo žestoko podsećanje da su svi koridori, fabrike, bolnice, brze pruge (i ostali boljici) rezultat volje Njegove. Izostaće jedino pitanje:

  • Kako to da u Sloveniji, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Bugarskoj, Grčkoj, itd. takođe postoje podjednako uspešne fabrike i podjednako kvalitetni putevi, a da su oni, jadni, prikraćeni za kontrolisane medije i Svemogućeg Vladara?

3) Dilovanje straha, i to u dve verzije:

  • Šta ako sile mraka i bezumlja (termin iz 90-ih, pozajmljen od Mire/Slobe) dođu na vlast? Faraoni i astečki vladari su ubedili podanike da su oni zaslužni za izlazak sunca, plodnost njiva i steonost stoke. Naš Faraon (i njegovi medijski žreci) će nas u narednim danima ubeđivati da bez njih Srbija postaje pustinja, bez kamila i kamilica (za živce).
  • Zli Šiptari (ustaše, balije…) i ostali zlikovci sa kvintaške pijace samo što nisu krenuli u pohod na Niš (Banjaluku, Pančevo, Beograd…)! Naravno, jedini spas od toga je da trenutno vladajuće SNS guzice ne mrdnu ni milimetar iz udobnosti svojih funkcionerskih fotelja.

4) Tu je još i generalizacija… Ne, nije u pitanju general Mladić, već stari, dobri, gebelsovski trik:

Iz mase od više hiljada nezadovoljnika pažljivo se proberu: jedan pijanac, jedan tip sa motornom testerom ili mini-vešalima, jedna baba koja psuje, golman koji šutira automobil u ofsajdu, a onda se na medijskom muralu nacrta džinovska karikatura: „Obesna rulja pijanih i drogiranih atentatora, silovatelja, psihopata, šakala i lešinara uništava Srbiju“. Između više stotina snimaka više hiljada šetača uzeće se jedan jedini, fotošopirani, uz poruku - ne, ne postoji nezadovoljan narod, to samo Šolakđilas laže, falsifikuje i prikuplja jeftine političke poene.

A šta ćemo sa onim najskupljim? Poenima koji se decenijama štancuju u pogonima za proizvodnju zvanične istine? I koji su nas koštali kako života dece, tako i urušavanja države?

Jer upravo je ta, fotošopirana stvarnost izvela narod na ulice! Džaba Brnabićka šamara mikrofone po Skupštini, džaba Krle pizdi u TV studiju, Srbija je, baš zahvaljujući njima, od normalne zemlje pretvorena u Imaginarijum. Zato je ovaj krik običnog naroda na ulicama jedinstvena prilika da zemlju vratimo u granice normalnosti. Za početak:

  • da se krimosi i političari više ne smenjuju svakodnevno pred kamerama, 
  • da starlete u Skupštini i starlete u Zadruzi narod može jasno da razlikuje,
  • da zemlju ponovo vode eksperti, doktori nauka i akademici,
  • da se prepisivači i  poslušnici zauvek vrate svojim pečenjarama i pločicama,

te da se narodu, umesto sendviča, konačno servira bar malo, malo istine.

Komentari

Komentari