Foto: 
Zoran Petković

Srbovanje, zanat najstariji

Ko  je najbolji šofer? Onaj ko najbrže stigne iz mesta A u mesto B? Ili onaj ko ima najmanje prekršaja i troši najmanje auto-limarije po kilometru pređenog puta?

A ko je najbolji moler? Onaj ko najbrže skarabudži rabotu, ili onaj kome niko ne može da nađe ni manu, ni dlaku iz četke na taze okrečenom zidu, pani večiti tragači za dlakama u jajetu?

Čak i Palma, koji u kafani povremeno naruči od Betovena pesmu „Bahova je fuga pregolema“, zna da fuge na pločicama moraju da budu uvek uredne i jednoobrazne. Ne mora se biti (ex)ministar (pogotovu Gašić) da bi se procenilo da li je neko dobar keramičar, pekar, lekar, apotekar... Za vrednovanje kvaliteta doktora (onaj što leči, a ne Mali Prepisivač) potrebno je baciti pogled na njegov kućni bife. Tu bi trebalo da ima više flaša dobijenih od zahvalnih, nego flaša ispijenih na daćama pokojnih pacijenata.

Istina, pri vrednovanju nekih zanata (kao uostalom i u nekim sportovima) ne postoje objektivna merila, te je subjektivna ocena korisnika, publike ili žirija ključna. Bilo da je u pitanju kolektivni performans „Srpska Abramomanija“, bilo da je to aktivnost žigola koji usrećuju babe po banjama, od broja magaraca na sceni (ili u publici!) ili od litara sperme na sat isceđenih iz mladih pastuva – neuporedivo je važniji „umetnički dojam“ od „tehničke izvedbe“! Zadovoljna baba časti mlađanog deliju po tome kako i koliko ju je usrećio a ne od broja karličnih sklekova između njenih nogu ili veštačkih kukova.

Postoji, međutim, jedan zanat gde su i subjektivni i objektivni kriterijumi vrednovanja apsolutno nedefinisani, dakle nebitni. U pitanju je – patriotizam!

Uh, čekaj... Od kada to patriotizam (ili rodoljublje) nije plemenito osećanje  ljubavi prema sopstvenom narodu ili otadžbini nego – zanat?! Pa, koliko me sećanje služi, od 90ih. „Socijalistički patriotizam“ iz doba  „samoupravnog demokratizma(!)“  (sve termini iz doba kada je petokraka pritiskala klasje po grbovima ondašnjih republika) naprasno je postao Srboljublje upravo tih godina.  A bogami i srebroljublje... Luksuzne vile po Dedinju naprasno su postale izbeglički kampovi izbeglicama iz bivših ideologija: partijskim sekretarima koji su preko noći  postali Velesrbi; njihovoj deci koja su nošenjem gajbica postali prinčevi (fon Bambilend); kovačima i kafanskim muzičarima koji su srp i čekić radničke klase pretvorili u vlasništvo nad bankom, mobilnom telefonijom (i sličnim unosnim izvorima prihoda); krimosima koji su naprasno postali visoki oficiri...

Ali batalimo trivijalnu priču o ljudskoj gramzivosti i neprincipijelnosti, vratimo se na ključnu temu – šta je potrebno da bi neko postao Veliki Patriota?

Pod 1) – potrebno je samog sebe proglasiti za Velesrbina. Za aktivnosti kakve su pobrojane na početku ovog teksta, potrebno je imati nekakvu „ćagu“ (diplomu, majstorsko pismo, dozvolu, potvrdu...), za rodoljublje ne. „Ja Tarzan, ti Džejn“ je izjava kojom Gospodar majmuna osvaja srce voljene, „ja Patriota, oni ne“ je izjava kojom ovdašnji Srboljubac postaje alfa-Srbin i osvaja srce celog čopora.

Pod 2) – da bi se Patriota u čoporu sunarodnika (dakle onih koji se etnički ni po čemu ne razlikuju od njega) izdigao, neophodno je da gazi po drugima.  Tu su mali, sitni, obični Srbi, oni koji rade da bi preživeli izuzetno pogodni za gaženje. Od njihovog znoja i krvi zidaju se krivudave stepenice za uspon ka vrhu vlasti, a udeo Velikih Rodoljubaca u neimarskom poduhvatu sastoji se od pepela i pljuvačke. Pepela spaljenih principa i pljuvačke prosute po izdajnicima.

Jer, pod 3), Velike Patriote se ne bore protiv tuđina koji ugružavaju njegov narod. Taman posla, to je previše opasno! Veliki Srbi (tzv. Srbosaurusi) plen traže među sunarodnicima koji se nisu na vreme setili da su svoje grudi junačke pretvore u domoljubnu ritam sekciju. Bubnjanje i busanje, uz isprazno lajanje, je neuporedivo lakše od marševskog koraka i juriša uz borbene pokliče. Pogotovu one pod kišom metaka.

I, pod 4), glavni posao Velikog Patriote nije da čini nešto za dobrobit svoga naroda. Glavni doprinos Velikih Patriota dobrobiti Otadžbine je lična dobrobit. Ne, to ne mora da bude malopre pomenuta vila na Dedinju, pare na Kipru ili trajno uhlebljenje u nekakvom Upravnom odboru ili Nacionalnom savetu. Dovoljno je biti poslanik u više mandata, biti u vrhu neke partije, biti večiti „jezičak na vagi“ ili  virtuoz u preletačkim veštinama. Jer oni koji vode narod u bolju budućnost, normalno je da prvi osete i bolju sadašnjost.

Kad je pre skoro dva veka Sterija pisao o ondašnjim rodoljupcima, nisu postojali ni Internet, ni TV kanali sa nacionalnim frekvencijama. Ono što je ostalo isto je ljudska priroda – sklonost da se pamte mitovi prošlosti a zaboravljaju pouke bliske istorije i neostvarena obećanja onih koji su žarili i palili pre neku deceniju. 

Zato je bajka o patriotizmu dobila ovih dana novo, reciklirano izdanje. Podela na „izdajnike“ i „patriote“ uz poziv Srbima da izađu na izbore samoproglašene Republike Kosovo nužno izaziva pitanja:

- O vi, Veliki Srbi, a šta je bilo sa Republikom Srpskom i vašom Velikom Srbijom? Zar vam bankrot vaših megalomanskih poduhvata automatski ne oduzima pravo da prevarenim sunarodnicima delite bilo kakve savete?

- Da li ste svesni da poziv našima da izađu na te izbore i uđu u Parlament Takozvanije predstavlja (po ko zna koji put) ponovljeno priznanje da je Republika e Kosovës suverena država?

I, najzad...

- U čemu je razlika između onih koji će posle izbora pobednički i patriotski ući u koaliciju sa Haradinajem, Tačijem ili Veseljijem od onih izdajnika koji bi to isto uradili?

Znam da odgovori na takva pitanja ne mogu biti laka, prosta ili crno-bela. Zato, upalite televizor, u političkom Imaginarijumu serviranom narodu navučenom na starlete postoji samo jedna boja... Pink!

Komentari

Komentari