Foto: 
Nedko Ivanov

Sto lica jednog revolucionara

Aleksandar Vulin svet je ugledao 1972. godine u Novom Sadu. Otac Ranko, inženjer, i majka Bosa, medicinska sestra, poreklom su iz Bosne.

Tvrdi da je oduvek bio komunista. Potiče, veli, iz zabačenih krajeva gde se u doba trule kraljevine gotovo niko nije školovao. Komunisti su dali narodu priliku da se opismeni. I Aca je ponosan na svoje obrazovanje: osnovnu školu završio je u Novom Sadu, a potom upisao čuvenu Karlovačku gimnaziju - iz nje su jednog Đuru Daničića izbacili, a njega samo oborili na popravni iz matematike. Zna Aca s kim da se poredi u svoju korist! Još u to plavetno dečačko doba Aleksandar se politički angažovao. Njegova prve revolucija bila je - jogurt revolucija. Nosio je jugoslovensku i srpsku zastavu sa petokrakom i sa drugovima iz gimnazije pošao u borbu protiv autonomaša. Nisu mu se dopale nekakve bradate face sa kokardama koje je usput sretao.

           

Posle se na njih navikao, a i oni se izbrijali i obukli u odela.

Isto tako  je Vulin, iako bi kao "rođeni komunista" trebalo da ispoveda ateizam i internaciolizam kao svoje revolucionarno vjeruju, otkrio da je pre svega Srbin, a po potrebi i pavoslavan. Nije baš neki vernik, ali ako je bog odlučio da pošalje kišu baš ta dva dana - eda bi voda ušla u koaksijalni kabl (sećamo se koaksijalnog kabla?) - onda dakle, bog postoji i poslao je kišu. Prosto.       

Upisao je i završio Pravni fakultet, a istorija mu je ostala nedosanjana ljubav. Želeo je da se učlani u Savez komunista, ali je ta partija netom prestajala da postoji. Zato je zajedno sa generalom Stevanom Mirkovićem odlučio da osnuje novu partiju - Savez komunista - Pokret za Jugoslaviju. U ovoj "generalskoj partiji", kako su je opisivali, Vulin je bio mlada, dugokosa atrakcija. Partijskom hijerarhijom pentrao se postupno, pa je od lepioca plakata dogurao do genseka.             

U to vreme Mira Marković osnovala je JUL. Vulin mu se priključio, i budući simpatičan glavnoj drugarici, sigurno je napredovao, došavši do zamenika predsednice stranke. Inteligentan momak, lepo je ukomponovao komunističku retoriku sa podrškom vlastima, te je video što klasnu, što nacionalnu, pravednu borbu i u ratu i u gušenju demonstracija i tome podobno. I dalje je ostajao veran svom dugokosom neukalupljenom imidžu, kao da je ovaj dovoljan da svedoči o njemu kao borcu protiv establišmenta. Istovremeno, nalazio se u vrhu JULa, poslovnog projekta novobogataša, partije koju su čak i Miloševićevi socijalisti prezirali. JUL je napustio tobož iz principijelnih razloga - jer se protivio koaliciji sa SPO-om; ama razlozi su, možebiti, bili sasvim lični - to što ga je partija ostavila na cedilu, tj, van Skupštine (metnulo Štambuka u poslaničku fotelju iako je Vulin bio na višem mestu na listi).            

Za sve ovo vreme Vulin nije sedeo skrštenih ruku, hoću reći, nije se bavio samo strančarenjem. Zahvaljujući prijateljstvu sa Robertom Čobanom, još od političkih pelena pojavljuje se kao kolumnista "Sveta" ("Svet" je, manje-više, prvi izdanak žute štampe kod nas. Istini za volju tadašnji "Svet" bio je pristojniji no sadašnja dnevna štampa). Kasnije je direktorovao u firmama "Super press", "Color press", "Super media press" - sve Čobanovim čedima. Pisao je u "Pečatu" i "Pravdi", radikalskim, desničarskim, Vučiću sklonim listovima, sve uz Če Gevarinu sliku u pozadini. Tolerantno.            

Principijelno se i vratio u politiku, nemirna srca, želeći da se "suprotstavi onome što je usledilo nakon toga što je Srbija postala plen". Osnovao je Partiju demokratske levice koja je 2002. pristupila SPSu. I sa SPSom se razišao iz principijelnih razloga, protiveći se ovoga puta udruživanju sa demokratama.  

Još u političkoj mladosti ostao je upamćen po izjavi da policija ne može da koristi toplu vodu protiv demonstranata. Gnušajući se razmaženih revolucionara, pokazao je kako treba, kao kamen stanac, trpeti represiju; naime kad je Šljivančanin trebalo da bude uhapšen, Vulin se našao među njegovim braniocima. Pucalo ga gumenim mecima, polivalo ga vodom iz šmrkova, ali nije ni glasa pustio. "Ne ide se u revoluciju, a da ne dobijete ni jedan šamar", kaže Vulin.

Revolucija je nekima majka, nekima maćeha. Ovaj rasni borac za ideju nekako je uvek uspevao da se vrati u toplo krilo vladajuće partije/koalicije, koje god, da ga ugreje posle stresnog suočenja sa vodom iz topova. 

2008. godine sa profesorom Mihajlom Markovićem osniva novu stranku - Pokret socijalista. Novoosnovana partija zalaže se za "socijalizam, nacionalizam, evropeizam". To što se jedno s drugim i trećim baš ne rimuje savršeno kanda je prednost ove opcije, po sistemu - nešto će valjda da upali kod birača.

Bivšeg drugara Dačića otpužio  je da se udaljio od levičarskih ideja, posebno ideje socijalne pravde. On sam, međutim, stupio je u koaliciju sa novoformiranim naprednjacima, Novom Srbijom i Karićevom strankom - a Karića je ljuto kritikovao kao čoveka koji se obogatio na račun države i naroda. Sa Vučićem se, veli, zna od 1993. i godinama druži. Ceni njegove ljudske kvalitete. Ljudski kvalitetni Vučić ga je, posle majskih izbora 2012, vratio u skupštinske klupe.
Ono jest da je govorio da u politici ne sme biti sve dozvoljeno, pa ipak seo je u Vladu sa istim tim Dačićem, istim tim prefarbanim četnicima. Panta rei, Vulin ostaje.

Vučić mu je poverio nezahvalan resor "za Kosovo i Metohiju". Vulin se, zauzvrat, ošišao, ali i ostaje i dalje jedinstven u svojoj gavran-crnoj, namrgođenoj pojavnosti.

 

Vladimir Vojnovič u "Moskvi 2042." izlaže teoriju po kojoj popularnost i uspeh  političara i nemaju mnogo veze sa onim što govore i idejama koje zastupaju, nego sa erotskom privlačnošću, ili nekim neuhvatljivim šarmom kojim, valjda, seksualno ekscitiraju slušaoce. Ne vidim drugo objašnjenje za popularnost mnogih naših političara (uzmite u obzir, naravno, da je seksualna privlačnost đavolja rabota i nema veze sa pravilnim crtama lica i sličnim trivijalnostima). Vulin je, kao i voljeni mu Vučić, vrlo ekspresivan, dramatičan, strastven, ponekad vrca od humora (od kojeg se, istina, mnogima plače), ponekad smrtno ozbiljan i mrk. Još od političkih početaka mnogo je pažnje pridavao utisku koji ostavlja svojom odećom, frizurom - to je možda jedino po čemu bi se mogao identifikovati kao nekakav revolucionar, otpadnik, čovek koji ne pristaje na šablone, koji se ne odriče svojih principa; jer u svemu ostalom, promenio je i pozicije i principe i političke partnere više nego što iko uspeva da prati, pogazio apsolutno sve za šta se ikada zalagao. Nekoliko puta.

Kruna njegove karijere je aktuelna funkcija Ministra rada, zapošljavanja, boračkih i socijalnih pitanja. Prava pozicija za osvedočenog levičara, borca za socijalnu pravdu! Revolucionarni doprinos svom resoru daje ukidanjem, ili umanjivanjem socijalnih davanja za ugrožene kategorije stanovništva, idejom o socijalnoj pomoći koju korisnici moraju da "odrade" svojevrsnim kulukom za državu - idejom koja ne samo da je antilevičarska, antiljudska, nego je i oksimoron po sebi. Vulin kaže, međutim - zna se ko su uglavnom korisnici ove pomoći, a oni namerno iscrpljuju snagu države, jer im je to lakše nego da rade. Podsticanje netrpeljivosti prema osetljivim nacionalnim i društvenim grupama, prema siromasima, za autentičnog levičara moralo bi da bude nazamislivo.

Avaj, Vulin se nema rašta kajati. Ovde te za ideje niko ništa i ne pita: samo je važno gde si se uhlebio, kako si se obezbedio, na koju funkciju si zalepio zadnjicu. On je, zapravo, prototip džepnog političara, dajdžest revolucionara, džokera za svaku vladu, poverenika za prljave poslove, kamene face kojoj možeš menjati obrazinu po potrebi. On je prototip desnog levičara, kosmopolite nacionaliste, religioznog ateiste, Če Gevare sa kokardom, odelom, kravatom i laptopom; ministra bez portfelja, ideje, dostojanstva i ljudskosti.
Univerzalni vojnik, čovek za sve. Najgore je, međutim, što nas tipusi poput njega navikavaju  da to baš tako treba da bude i da nema vjere koju ne mož' promeniti da učiniš kako ti srcu drago; što nas uverava da treba biti amoralni zombi kratkog pamćenja.
I onda ispada da ga, takvog, i zaslužujemo.

Iva Radović

Komentari

Komentari