Foto: 
Autor Zoran Petković

Trojka iz vladanja u Premijer ljigi

A sada, dragi gledaoci, A(psolutni) V(lasnik) naše države obaviće izvlačenje… I, evo, novi Premijer biće… samo trenutak… ah, pa naravno – Ana Brnabić! Srećnim dobitnicima i glasačima SNS-a čestitamo, a ostalima, više sreće u nekom od narednih izvlačenja.

Kada je, posle petomesečnog zavlačenja, naš Čarobnjak iz Voza obavio svečano izvlačenje, to je bila samo još jedna demonstracija obesnog svevlašća. Posle decenije drobljenja institucija, posle sistemskog bacanja peska u oči biračkog tela, Mali Alek je odložio koficu i lopaticu. Stvarno, šta će mu pesak morskih plaža kad je već podigao vazelinsku piramidu u pustinji urušene države? Brzom vozu treba pola sata da stigne do Novog Sada, Velikom Aleksandru Faraonskom trebalo je 5 meseci da stigne do imena mandatara. A da napravi marionetsku vladu… pa, skoro kao kolegi Putinu da denacifikuje Ukrajinu ili ostvari... nešto.

Dobro, de, priznajem! Brkanje nabreklog cinizma u ratne rane nije isto što i satirično poprckivanje nesposobnih političara. Ipak, mada nije u rangu složenih ratnih operacija, pravljenje vlade u Srbiji je prilično komplikovan posao. Ma koliko izborni rezultati bili „istorijski“, ma koliko sarapičasti mediji garantovali vlast kontinuiteta (i kontinuičika), ipak je samo sastavljanje vlade prilično čupavo. Jer naša vazelinska piramida pravljena je po balkanskoj, vrbov-klin tehnologiji: jedan balvan se proglasi za jarbol, okruži se faličnim trupcima da bi izgledao što veći, zatim se, uz konopče za vešanje institucija, jarbol proglasi važnijim od zastave, a pojedinac većim od države. Knez Potemkin  je svoje selo pretvorio u simbol lažnih kulisa, naš Aleksandar Baljšoj ga je debelo nadmašio, ovde je cela država scenski rekvizit njegovih svakodnevnih monodrama. Da, naša bolna stvarnost je - jarbolna stvarnost.

Takav sistem lepo funkcioniše dok kaplju pare sa mrskog Zapada, curka gas sa bratskog Istoka, a lije kinta sa fiskalnih kasa koje imaju struju. Onda je, za sve što ne valja, kriva „bivša vlast“, za sve što je dobro – zaslužan je On. I kao što je za funkcionisanje termoelektrana u aprilu nebitno da li im je na čelu vlasnik pečenjare ili nesrećnik koga peče u mokraćnom kanalu, tako je za funkcionisanje države u zavetrini belosvetskih oluja apsolutno nebitno da li je premijer Alek, Ana ili neko od analnih sledbenika.

Začkoljica nastaje kada stvarni problemi nadmaše one proizvedene u Sarapinom studiju, kada običan čovek počne da brine o svojoj deci, a ne o malom Vukanu, o svojoj bolesnoj majci, a ne o tuđoj babi davno zaklanoj u Jasenovcu, o ceni mesa u samousluzi, a ne o Belivukovim ćevapima.

Zato, ma koliko se to kosilo sa mojim političkim stavovima, imam apsolutno razumevanje za probleme malog Aleka zaigranog u ulogu Svemoćnog Vladara. Stvarno, ljudi, aman, kog uzeti u vladu? Simu Spasića, Ćoravog Vulina, Lajavog Kebaru, Silikonske Štrumfete…? Ako se 10 godina uzgajao korov poslušnosti umesto plodova lične sposobnosti, onda je, naravno, marihuana samo genetski modifikovani paradajz, a žetva kompetentnih kadrova – berba grožđa sa vrbove grane.

Tako posmatrano, ponovno promočavanje Brn-Brn Ane u motor napretka mu dođe prirodan korak, nikako protivprirodni blud. Jer, kriterijumi za izbor u Alekovu marionetsku vladu su prosti:

  • Da nemaš svoje ja (ili 2 jaja)
  • Da imaš uši za slušanje, a ne međuušni organ za razmišljanje.

Pošto Ana, anatomski i funkcionalno, apsolutno zadovoljava ove uslove (da ne kažem baš –  zadovoljava „šefa“), ljigava ljubavna serija „Alehandro i Anabrna“ ušla je u 3. sezonu.

Ljubav između samoproklamovanog pedera i deklarisane lezbače bila bi teška perverzija, samo da nije u pitanju politika, taj „zanat najstariji“. A kada se u ljubav umeša i koristoljublje, stvari brzo legnu na svoje mesto. Onaj ko ljubav birača kupuje evrićima, normalno je da ljubav poslušne premijerke nagradi nekom kintom. Ili, još bolje, da joj podari zamak u kojoj će ona živeti sa svojom Zlatokosom.

OK, da se razumemo: valjda je apsolutno nebitno šta šoferi, mašinovođe ili hirurzi rade noću ispod jorgana sve dok putnici stižu na odredišta i ne završavaju u mrtvačnici.

Isto važi i za državu. Ako onaj koji vodi državu 5 meseci manda narod da bi obezbedio mandatara, ako je posle tako dubokog razmišljanja izabranica njegovog ćefa opet ona mucava karikatura, onda ova zemlja ima mnogo veće probleme od jednodnevne gej-parade ili višednevnog litijaškog paradiranja.

Jer to što je (za samo nedelju dana!) Veliki Vođa od pripreme za rat sa Šiptarima prešao na rujno vino sa Ramom i Dritanom, verovatno ima naslov u udžbenicima psihijatrije. To što mu se priviđaju Bajden, Putin i Erdogan kako kleče moleći ga da dozvoli gej-paradu, takođe. A narodu koji blene u TV ekrane, neko stručno lice moglo bi (makar uz pomoć table i krede) da objasni prostu stvar –  naš car je go! Samoproklamovani jarbol više ne nosi ni patriotsku zastavu, ni onu duginih boja. Postao je motka za sušenje veša sa koje se cede mokre tange Malog Aleka. I to, na žalost, po glavama nas, običnih građana...

Komentari

Komentari