Foto: 
Karikatura Zoran Petković

Vučići, kučići i dresiranje ekonomskog tigra

Možda je novogodišnje obraćanje šefa države u drugim zemljama uobičajena smaračina, ali kod nas je to nedavno uzdignuto na nivo umetničkog performansa. Remek delo vlastoljubive poezije, još tako nadahnuto izrecitovano u prisustvu kamera... pa to u najmanju ruku zahteva da uđe u čitanke! Čekaj, kako ono beše… „Slon je najveća životinja, tigar najjača. Ja sam se u cirkusu nagledao i slona i tigra. A kada govore o pripitomljavanju Vučića, ja još vuka nisam video u cirkusu. Ni vučića ni vuka…“ Bravo, majstore, ovakve stilske figure nije ni Kundak pisao Slobi!

Ali, pre uvođenja u obavezni školski program, redno bi bilo da se odradi mala kritička analiza. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog činjenice da sve blistave stilske figure naših političara na kraju bolno završe u telu naroda i ispadnu – Figure veneris! Da, onaj priručnik za seksualne poze, ili, što bi vickasti Mujo rekao: „Jebać‘na na 100 naćina“.

Jer, između pesničke slobode i slobode pesničenja istine postoje jasne granice. Zato, pre nego što istina završi nokautirana u tabloidima, da zatvorimo Informer i otvorimo udžbenike. A tu jasno piše:

Vukovi su prve pripitomljene životinje. Desetak hiljada godina pre prve ovce u toru ili krave u štali, koska bačena gladnom vuku učinila ga je korisnim lovačkim psom i poslušnim kućnim ljubimcem. Naredni vekovi i evolucija kontrolisana od strane čoveka samo su potomke toga vuka pretvorili u sve danas postojeće sorte pasa – od čivave do tibetanskog mastifa.

To što ovdašnja baka Angelina pudlica misli da je vuk ili vučjak (da ne kažem nemački ovčarski) ne menja žalosnu činjenicu: njegovo lajanje na bezveznog švapskog novinara namenjeno je isključivo domaćim ovcama. Kevtanje na „strane sile“ (i muzičke intervale – kvinte, terce, oktave...) obavlja se samo pred lokalnim TV mikrofonima. Mahanje repićem sačuvano je za lični, intimni kontakt sa moćnicima, za svakog ko ima u rukama masnu kosku kredita ili (pred)pristupnog fonda i spremnost da mu je baci. Kolika je stvarna snaga našeg ekonomskog tigra i da li je ona direktna posledica bačenih ogrizaka od bečke šnicle ili pekinške patke ostavimo, za sada, po strani. Predmet ovog razmatranja je:

Zašto je naša bajka o zlatnom dobu i premudrom caru odjednom postala basna? Otkud u svinjcu domaće politike  naprasno vuk?

Koren te priče potiče od lekovitih trava, prvenstveno od kamilice. To što je pre samo mesec dana Veliki Vođa ispao grbav poput kamile zbog toga što se predozirao kamilicom bilo je ovekovečeno na svim TV kanalima, pogotovu onim svenacionalnim. Žalosno kevtanje zbog sopstvene nemoći, uz jalovo režanje na Kurtija i kiseli kupus (pogotovu onaj sa dna kace) je u očima voajera sarapičastih televizija drastično urušilo višedecenijski uzgoj kulta mudrog i svemoćnog vladara. Smrad trulog rasola i analnog vazelina koji udara na mozak mogao se poništiti samo na jedan način – kurjačenjem.

I evo, desetak dana posle prvobitnog, opet selfi-safari sa instagramskim arlaukanjem. Samo što je u međuvremenu okrenut neki crveni, crni ili plavo-žuti telefon, pa više slon ne slonira, niti se u Vanrednom obraćanju i Jutarnjem programu razmazuje ratnički maskirni tigarež po licu.

Jer, da se ne lažemo, ovo kurjačenje je ipak samo cirkuska tačka, ali u velikoj, medijskoj šatri. Zato, Vučiću, zajebi! Naravno da u pravim, belosvetskim cirkusima nema vukova. Nema ni krava, koza, ovaca… Ali kada je cela država pretvorena u cirkus, onda se cirkuske tačke nižu svakodnevno:

  •  režanje režima  na neposlušne novinare,
  •  dresiranje  ovaca strahom (naježena ovca lakše se šiša),
  •  vađenje koridora iz mađioničarskog šešira, itd, itd.

Da, cela Srbija je postala cirkus, samo što klovnovi koji nas vode više nisu  smešni i što ovde običan narod a ne lajava vlast balansira hodajući po tankoj žici svakodnevnog opstanka.

Komentari

Komentari