Balkanski čvor

Narodi na Balkanu dijele vijekovima istu sudbinu. Ta sudbina je zajednički prostor na kome žive. Uopće, ne treba govoriti o granicama koje se nekima manje, nekima više dopadaju ili ne, prave granice su ljudske duše i svijest jednih prema grugima. Toliko je Balkan izmiješan vjerama, nacijama, kulturama, jezicima, tradicijama, pa čak i istim problemima, što političkim što ekonomskim, da je prosto nevjerovatno da se narodi čije su sudbine 90% identične i životi istovjetni, imaju razloga međusobno mrziti ili šta drugo. To nije prirodno, a još manje prioritetno. Zašto bi se moglo nametati kao prioritetno, možda je to pravo pitanje za one koji bi da svađaju narode, a sa druge strane dok ih u svađi zamajavane ostavljaju, u isto vrijeme ostave ih u sljepilu u kojem neće vidjeti kuda ide stvarni život koji žive.

Svi narodi na Balkanu moraju prihvatiti da dijele isti životni prostor, pored toga, također, svi narodi na Balkanu moraju prihvatiti da su različiti. Svi moraju prihvatiti da postoji drugo i drugačije, a prihvatiće ako budu učili da to postoji i da je jedina realnost i budućnost. Vjersko opredjeljenje je stvar lične odluke i tradicije, nacionalno je stvar etnogeneze, a jezičko stvar nauke i historije. Sva tri opredjeljenja se moraju poštovati bez pogovora. Svako ko nastoji da negira nekome neku od ovih temeljnih vrijednosti identiteta, nastoji ga ugroziti. Nema budućnosti ako se međusobno ugrožavamo. Nema budućnosti ni ako, kad se već po srodnim jezicima razumijemo, ne nastojimo bolje razumjeti i ići u susret jedni drugima. Ali, nećemo se nikada razumjeti ukoliko se jedni drugima povinujemo ili ustupamo interesima jednih prema drugima. Hajmo se najprije priznati, bez da to priznanje znači nečije ukidanje. Ostanimo različiti i naviknuti na različitosti koje ćemo prihvatiti, jednom i za sva vremena.

Kasnimo za Evropom, ali u onom pravom smislu – suštinskom. Ne smijemo čekati bilo kakav međunarodni ili domaći faktor da nas javno uči o tome kako trebamo se jedni prema drugima ponašati. To treba sami da znamo, jer Balkan je jedna velika kuća sa puno soba, u čijim se hodnicima neizbježno susrećemo. Ko god da je pokušao zapaliti tuđu sobu, taj je pokušao zapaliti i zajedničku nam kuću, jer nije moguće da soba gori, a da hodnici ne budu puni dima koji guši ostale. Tog dima danas nema u našim Balkanskim hodnicima, ali se miris osjeća ponegdje. Mi ga moramo neutralizirati.

Mislim da Balkanski narodi imaju kapaciteta da budu i ispred naprednih naroda Evrope. Dozvolite mi da vjerujem da smo nasljedili sve one velike ljude sa ovih prostora bez kojih svijet možda danas i ne bi bio ovakakv kakav jeste. Ne smijemo biti ,,kompleksaši“ koji misle da im za procese poštovanja i priznavanja trebaju mentori s bilo koje strane svijeta. Možemo mi to. Možemo, ako ćemo svakodnevno učiti jedni o drugima. Ako ćemo graditi mostove, a ne zidove. I ma kakva politička situacija da je danas ili sutra, mi moramo biti svjesni da od nas običnih ljudi zavisi naša budućnost.

Dakle, zbog trajnog mira i zbog tako neophnodnog progresa, narodi na Balkanu se moraju međusobno priznavati, poštovati i surađivati, da bi mogli zajedno opstati!

Dženis Šaćirović