Jadranka Bežanović Sovilj

Rođena sam 29. 3.1962. u Zemunu. Detinjstvo provela na Starom sajmištu u Beogradu. Završila II beogradsku gimnaziju i FPU. Tako sam postala diplomirani slikar. Imala sam pet samostalnih izložbi i više zajedničkih. Slikam, crtam, pišem i volim. Moje najvažnije zanimanje je ljubav. Od svoje pedesete godine intezivno slikam i pišem. Ah, da i plivam između redova stvarnosti. Izdala sam jednu zbirku pesama „Skice jedne ljubavi“. Moje umetničke radove možete videti na fb stranici My art-Jadranka Bežanović Sovilj i pesme na fb stranici Saratea. Udata sam i imam dva sina. Živim i radim u Beogradu.

Hodam po nekoj ivici stvarnosti i ništa ne očekujem. Kada bih mogao da ispraznim mozak i da ne razmišljam ni o čemu.

Kada bih mogao da se prepustim kao galeb iznad nepregledne morske površine.Kada bih mogao...

Zamisli, postojiš ti, jedini takav, sa tim očima, sa tim osmehom, sa tim bolom, zbunjenošću, pa ipak sa jednom autentičnom lepotom ljudskog bića.

Ej, živ si! Kako to lepo zvuči!

(Hodao je lagano u masi užurbanih ljudi.)

Kako su važni sami sebi!Kakve su to iluzije, samozavaravanja! Kako su oni meni nevažni baš kao i ja njima!

Nikada nisam razmišljala da čovek može da se menja u tim nekim, kasnijim godinama, da ne kažem “pod stare dane”! Svašta čovek ne očekuje posle dugog perioda grozničavog iščekivanja! Najzad promeni fokus, izbori se za zdrav razum, otpusti onu neverovatnu maštu i čežnju za veeeeelikim promenama, postane jako mudar jer zapravo nije dobio očekivano, pomiri se sa svim tim ponorima, kad ono, pojavi se svetlost iz dubine svemira!

Došla mi je u susret  umornog pogleda. Prepoznala sam je u telu starice sa zlatnim nakitom oko vrata. Zagledala se u mene bez namere da mi bilo šta kaže iako sam to očekivala. Sela je na klupu i oslonila se na izrezbaren štap. Imala je tamno crvenu pelerinu sa nekim neobičnim vezom po njenom rubu. Tamno zelene rukavice su se lepo slagale sa šeširom čiji je ukras bio neka loša imitacija zlatnog broša.

“Nije imitacija!”reče jednostavno,”Bože dragi, čime se ti baviš!?”

Dozivali smo se ćutanjem na ivicama snova u arenama srca sa tragovima prolivene krvi pobeđenih  gladijatora u čeljustima zveri.

Ukrštale su se suze u molitvama himalajskih monaha sa bolom porodilja na obroncima Jerininog grada.

Nikome više nije važno saznanje o postanku sveta kao i pomračenje istog.

Slepošću uma tražimo jasnoću našeg srca.

Dobijamo pečat strastvenog ludila.

"E, naći ću neko novo nebo, još veće od ovog mog! I leteću, leteću..." reče leptir koji je sto svetova promenio, posetio hiljadu oblaka i pio vodu sa bezbroj listova.
"E, naći ću neki novi svemir, još većeg od ovog mog i širiću se, širiti...", reče nebo slušajući onog leptira od pre, tužan, jer mu neće biti prostranstvo za let.
"E, naći ću novu dušu, još lepšu od bilo koje do sada i ponovo ću biti srećan u njoj...", reče svemir skroz uvredjen odlukom neba da ga napusti.

Zemlja je mesto za isceljivanje duše. Tražili smo slobodu i dobili. Znaš ko nije slobodan? Onaj ko se tako ne oseća, ne zna, ne može da zna, neće da zna.

Zamisli protraćiti život u čežnji nedostižnog, nedosanjanog, nepostojećeg sveta, a živiš? Kakvo je to stanje čovečanstva?

Reči su bile nestvarne, ali jasne, da jasnije nisu mogle biti.

Da, da, svakako nam stiže to novo, a staro! Nada postoji da će, ipak, nekada to novo zameniti staro u izmišljenoj granici između godina, a većina ljudi iskreno veruje u to! I tako iz godine u godinu umovi se vrte u krug, zavodljiva laž raznih sistema nudi beskrajne, besplatne nade, ali sa skupim igračkama iluzija.

Običan decembarski dan. Generalno: umor, teško disanje, bezvoljnost...i još kada znate da je petak i da čekate gradski autobus pre podne, nije loše! Marija je uzdahnula pre nego što je ušla u autobus. Sada kreće borba za mesto, za vazduh, za smirenost radi preživljavanja. Baš je život jedna neponovljiva avantura! Pomisli ona sarkastično, ali, u stvari i jeste, samo treba obratiti pažnju na sve raznovrsnosti njegove pojavnosti... Poče da razmišlja o cvetu na sred puta, o izlečenju otpisanih, o raznim čudima koje je sama doživela...

Sklopila sam mir sa sobom. Pregovori su kratko trajali, jer sam bila prijatelj samoj sebi. Jela sam malo više čokolade i pila meni posebno prijajuće hladno, crno vino. Pali su potpisi pijane duše i uzbuđenog srca, nebitno, važno da je i taj svečani čin završen. Obe ja su se zagrlile i oprostile sve dotadašnje gluposti, uvrede, poniženja, nerazumevanja... Zaista je bilo vrlo svečano i dirljivo. Pala je i neka suza. Oprostila sam joj.

·Obdukcije su jednostavnije kada je telo puno silikona.

·Savremena tehnika koja omogućava život posle smrti: silikonizacija. Napomena: nećete, zbog toga, postati sveci!

Pages