Željko Jovanović

Željko Žele Jovanović je rođen 22. juna 1989. godine u Kragujevcu u radničkoj porodici.
Bavi se pisanjem aforizama, satirične poezije i proze, i poezije za decu.
Objavuje u dnevnim novinama, književnim časopisima, i na internet portalima.
Član je Beogradskog aforističarskog kruga.
Objavio je zbirku aforizama „Ostavite nešto apokalipsi“ (2020.).
Stvara i preživljava u Kragujevcu.

Na stepeništu jedne stambene zgrade, u prepodnevnim satima, sredovečni kafanski pevač srete komšinicu i promuklim glasom joj požele dobro jutro.
Komšinica, žena na pragu četrdesetih, majka dva školarca, takođe promuklim glasom uzvrati pozdrav.
-O komšinice i vi ste promukli. -primeti sanjivi kafanski pevač.
-Eh, znate kako je komšija, deca su malo popustila u školi. Juče sam im pomagala oko učenja, ali nisu bili baš skoncentrisani, te sam bila prinuđena da vičem i tako sam ostala bez glasa.

Dečačić je sa nestrpljenjem odbrojavao dane do svog rođendana. Pored toga što će biti za godinu dana stariji, a samim tim po sopstvenom ubeđenju i važniji, dobiće i razne poklone koji gotovo uvek izazovu radost. Kažem gotovo, zato što je taj isti dečak za jedan svoj rođendan od svojih roditelja dobio pidžamu, a jedne godine, na veliko zaprepašćenje i knjigu. No, pored ovih velikih promašaja svojih roditelja,  pokloni kao što su bicikl, roleri i fudbalska lopta bili su pun pogodak.

Da prave vrednosti stvari vidimo tek onda kada ih izgubimo uvideo je na sopstvenom primeru gospodin Lostić.

Nakon što su ispratili još jedan uspeh naših sportista preko malog ekrana, redovna klijentela u kafani je bila vidno zadovoljna. Nedostajalo je da još neko kaže:“Donesi još jednu turu za sve na mene“, pa da raspoloženje bude na vrhuncu.
Ovako, uz prazne čaše, dobro su se uklapale prazne priče.
-Nije ni čudo što nas svet odvajkada mrzi. Zavide nam na našim uspesima! -reče jedan.
-Kakvim uspesima? -postavi pitanje drugi.
-Kako kakvim uspesima?! Joooj što volim ove što im ništa naše ne valja, a sve tuđe im je najbolje! -uvređeno reče onaj prvi.

POSLEDNJA ŽELJA

-Sine, da mi obećaš nešto...
-Kaži deda...
-Da mi se na sahrani preko razglasa pusti snimak obraćanja predsednika.
-Zašto pobogu?!
-Da mi bude lakše što sam mrtav.

IDEALAN POKLON

-Sestra diplomirala na filozofskom posle deset godina. Ne znam šta da joj kupim za poklon.
-Mačku.
-Zašto mačku?
-Da može da okači diplomu o njen rep.

FLEKA

-Ženo, operi mi ovu košulju. Isflekao sam je.
-Nosi je tako. Neka vide ljudi da kuvam.

-Ako hoćeš da ti veruju, samo im kaži ono što žele da čuju. -posavetovao je iskusni političar svog mlađanog kolegu koji je tek uplovio u političke vode.
Ovom metodom služila se i poznata gatara koja se nije bavila politikom, ali je i njena profesija počivala na lakovernosti ljudi.

Vrativši se sa posla na kojem je imala jako naporan dan, kao i uvek do tada, gospođa Stevanović svratila je do marketa gde je potrošila veliki deo svoje mukotrpnim radom zarađene plate, pritom kupujući samo ono najneophodnije. Sa kesama punim namirnica i teškim korakom ušla je u svoj porodični dom. S obzirom da joj je suprug radio popodnevnu smenu i da su joj deca bila u školi, ova žena planirala je da po povratku sa posla i kupovine skuva sebi veliku kafu koju će u miru i tišini da ispija dok gleda u prazninu ispred sebe.

S obzirom da je bila subota i da tog jutra nije morao u školu, dečačić je odlučio da se posveti gledanju crtanih filmova. Međutim, veću pažnju od animiranih junaka koji su bili emitovani na velikom ekranu privukla mu je baka koja je užurbano hodala po njihovom velelepnom domu. Dečak je zbunjeno posmatrao baku kojoj nije bilo svojstveno da se kreće tom brzinom. Stara gospođa je, neobazirajući se na prisustvo unuka i sina, koji je čitao novine zavaljen u fotelju, hodala po kući.

San svakog kamena jeste da postane dragi kamen, da krasi vratove, prste, ruke i uši dama, da bude na ceni i da mu se svi dive. Međutim, nema svaki kamen tu sreću.
Mnogo kamenja završi u kamenolomu, poneki se nađe u bubregu i žuči, a postoji i onaj kamen koji je poznat kao kamen spoticanja. Za ovo navedeno kamenje ne može se reći da poseduju neku naročitu sreću ili da, za razliku od dragog kamenja, sreću donose.

Bila je nedelja, a pritom je bio lep i sunčan dan kada je aktuelni ministar odlučio da se prošeta krajem u kojem je proveo veći deo svog detinjstva. Naravno, s obzirom na funkciju koju obavlja, ovaj ministar nije imao taj luksuz da se prošeta sam. Njemu je društvo pravilo par telohranitelja, momci ledenih lica i hitrih očiju.

Pages