Duško Đurđić

Rođen 6. januara 1964. u Novom Sadu. SSS, nezaposlen. Oženjen. Bio otac i bio deda...izgubio ćerku i unuku u mučkom ubistvu. Živi u Novom Sadu.

Stragari, 1951. godina. Posle Stanojkine smrti, Momir je dugo tugovao. Odlazak njegove žene ga je slomio i Simana i Darinka su pokušavale na sve načine da ga podignu. Posle tri godine, on se konačno predao i pao u krevet. Poslednje dane koje je bio svestan, uspeo je da nagovori Simanu da dovede seoskog pisara, i to malo imovine što je imao prepisao je na njih dve.

-Obrene, zete moj... Hvala ti za ovo! Doći će dan kada ću ti se za ovo odužiti. Za koju godinu, ako Marko ili Ljubiša budu hteli i ako ja budem do tada mogao da im sredim nešto, pošalji ih kod mene. – reče Jovan Obrenu, taj dan kada su se rastajali pre njegovog odlaska.

Bio je to period posle Drugog svetskog rata, kada se u mnogim mestima počelo sa obnovom i izgradnjom onoga što je rat uništio. Mnogi, koji su zbog ratnih dešavanja otišli iz svojih rodnih mesta, ostajali su tu gde su se zatekli i počinjali novi život. Jedan od njih je bio i Obren, koji je došao iz Šumadije, negde iz okoline Kragujevca...veseli mrga od skoro dva metra, koji je na zajedničkim poljskim radovima često znao da uveseljava ostale i na taj način im olakšavao teške poslove.

Potaknut postom mog dragog prijatelja iz ove virtuelne stvarnosti, Dragana Jurića, setio sam se jedne priče iz vremena kada smo mi muški, u tadašnjoj Jugoslaviji,  imali obavezu služenja vojnog roka.

Prvi deo te obaveze, tzv. obuku, završio sam posle nepuna 3 meseca u jednom divnom gradu u Makedoniji u Skoplju. Posle završene obuke, dobio sam prekomandu, u srce Šumadije u Gornji Milanovac, gde sam proveo ostatak vojnog roka od godinu dana.

Ušli su u kuću zagrljeni, majka i sin. Vladina majka, Olga, nije oči skidala sa njega i kada su ušli u malu kuhinju koja je bila mračna, ona postavi onaj fenjer koji je nosila kada je izlazila.

-Što to nemaš struje majko? A, tata? Šta je sa njim?- upita je Vlada. Očiju, još uvek punih suza ona odgovori:

-Umro je, sine. Pre dve godine. Tuga za tobom ga je ubila. Nismo znali ni da li si živ…ni gde si nestao.

Naslušah se ovih dana, po ovom sokoćalu od fejsa, kukanja o izolaciji, pa ko velim, hajd' i ja da kažem koju. U stvari, da vam opišem pravu izolaciju.

Ujutru, kada su došli do trpezarije na doručak, otac Simon je rekao Ivanu:

-Jel ti umeš da voziš?

-Da. Imam položeno.

-Hoćeš ti da odvezeš devojku, daću ti kola koja pripadaju nama. Taman možeš, kad nju odvedeš, da odeš do grada da obaviš i još jednu nabavku nekih stvari koje nam trebaju ovde.

-Hoću, nema problema.

Bogdan je slučajno čuo njihov razgovor, stojeći sa strane i upitao:

Nešto oko podneva, kada su njih dvojica već završavali seču grana, začuo se zvuk traktora.

-Evo ga Mitar! Taman na vreme.- reče Bogdan.

-O, ljudi! Vi ste završili? Ja sam Mita.- reče ovaj, silazeći sa traktora. Kada je došao do njih, pruži ruku Ivanu.

Ivan je sišao dole i ugledao jednog od iskušenika, sa kojim se sinoć upoznao. Bio je to Bogdan, mlađi momak, od dvadesetak godina, koji se ovde obreo zbog droge koja zamalo da ga uništi sa. Bio je tu već skoro pola godine i njegovo stanje se jako popravilo. Od mršavog momka koji je tu stigao, i koji se jedva držao na nogama, postao je vedriji, snažniji, a i uspeo je da dobije malo na kilaži. Bogdan je iznosio neki alat iz šupe, i ugledaši Ivana, reče:

Ivan je zaključao vrata svoje kuće u jednom malom selu u Sremu. Izašavši kroz kapiju, svratio je do svog prvog komšije i prijatelja iz detinjstva.

-Savo!- povika, ulazeći u dvorište. Iz kuće je izašao njegov prijatelj.

-Reci Ivane.

-Vidi…evo ti ključevi moje kuće. Obiđi je s vremena na vreme…kad stigneš, ili ako nešto primetiš čudno.

-A, ti? Gde ćeš?

Pages