Sunčica Tomić

Rođena sam 23. avgusta u Beogradu. Oduvek sam bila rastrzana između sledećeg izbora: biti naučnik ili pisac. Znamo da svaki izbor nosi svoje žrtve za sobom, nešto čega se odričemo. Isto tako, znam da moj izbor ne mora da bude isključiv, te da nosim svoje želje i ideje ponosno, iako su one nekada različite, kao nebo i zemlja.

„Zašto ja?“, pitao se plavokosi dečak, noseći ranac, po svemu sudeći, lakši od misli koja ga je mučila.

Lovac, ozaren predstojećim lovom, tražio je svoj plen.

Rasti i sazrevati, da bi ispunili samo jednu svrhu: postojati! I to sa nekim ciljem (bilo da cilj sami sebi postavimo ili prosto zadamo cilj nekoj životinji ili mašini). Raditi do iznemoglosti i ponavljati svakodnevne radnje iznova i iznova.

Godine su prolazile. Ništa se nije menjalo, osim što više nije bilo putnika koji bi tuda prolazili. Selo je postalo izolovano, a život jednoličan. Svako živo biće delilo je istu sudbinu - teško sivilo koje se protezalo u svim dušama...