Kad ravnodušnost ravna ostatke

Da su konstantni padovi, u kratkim periodima naredani, gotovo uvijek predznaci da bolje vrijeme dolazi, to si trebao naučiti još u davnoj prošlosti. To si trebao savladati, mali čovječe, u nekoj prohujaloj mladosti, umjesto što si zajedno sa sebi sličnima točio dane u bevandama i gemištima. I neke je odnilo... Promili prerano naviknutih organizama, izgubljene perspektive u praznim bocama. Svaki drugi bauštelac, svaki treći diler ili narkoman, gotovo svaki još u stanu sa starcima, pije se mlijeko što je majka jutros kupila. A žene, valjda dalje nego ikada, druga dimenzija, spojevi vanzemaljaca i neshvačenih gayeva.  Usamljenost nagriza tamo gdje osmijeh ne uspijeva doprijeti kada se svi smiju istoj šali, a ti, mali čovječe, ostaješ ozbiljan i izgubljen. Sivo se izdvajaš. Nikada do tud nisi htio doći. Kao da se sve raspalo, a kao da zapravo nikad ništa nisi imao. Usamljenost ne bira godine. Svi nosimo svoje križeve. Od krvi i mesa, ali ipak još i mnogo čega. Vidjela sam u životu mnoge kako plaču. Plakali su i sirovine i nježnice, i frajeri i bitange, i dječaci i onima što vrijeme više u prilog ne ide. I bude li išta bolje kada se pomiriš sa činjenicom da sve ionako uvijek u životu prođe? Dal' je spas u tome ili je to tek puko odustajanje, prihvačanje ravnodušnosti k'o obrambenog štita  i od svijeta i od svojih emocija? Slijepa ulica. I to ona, koju ako ne prokužiš na vrijeme, na svom kraju mnoge zadrži u tom kutu bezizlaznosti, svoje beskrajne prolaznosti, svoje vječne ravne linije ravne duše ravnog čovjeka usrane ravnodušnosti. Kažu da poslije kiše uvijek dođe sunce. A ja kažem da za vrijeme kiše čovjek najviše uči. Bez kiše ništa ne bi raslo. Zato, mali čovječe, ostani već jednom sam na toj kiši i prihvati je smireno k'o dar od Boga, a ne kao prokletsvo svojih suza koje nitko neće hvatati. Ponekad treba i pokisnuti, da bi se sjetio da znaš i plesati. Prokockane godine ostavi sjenama svojih kajanja da ih ganjaju u neke daleke dimenzije, gdje već sve prokockano ide. Svi smo mi samo grešnici, ali to nije razlog za odustajanje. To nije razlog za samosažaljenje do groba i umiranje u čor sokaku svog doba. Kajanja, pa ravnodušnost – i nema te više. Plakanje tad pada u zaborav. Kamen suze ne pušta. Čovjek samo od krvi i mesa bez ičega drugoga nije ništa drugo nego divlja životinja. Zar smo tu samo zbog preživljavanja? Instikt robota. Umrla generacija. Sljepilo izgubljenih puteva i nikad ukrštenih raskrižja. Toliko samih, toliko robova. Svjesna apokalipsa umova. Mali čovječe, hitno je potrebna promjena!

Antonia Padovan