Nevolja

Stigla su dva pisma. Dvije nade novog sutra. Otvorena, pročitana, izbijenim ponosom samo u meni zadrhtala. Znate, ja se nemam kome pohvaliti… I nije to inat što me goni; da ću jednoga dana biti 'pisac', čak i po standardima onih koji ne samo da me nisu podržavali, nego su još to htjeli ugušiti u meni. Da bi me voljeli? Ne, neće nikada shvatiti…

Opet pišem o pisanjima. Opet apsurdom oblijevam svaku gorčinu naspram svih apsurda. To sam ti ja, tastaturo moja, nemila i nedraga, a jedina tako bliska u onom u ćemu sam najbolja. Sama? Pa da, uvijek i ne, nikada. E da… To sam ti ja, odbljesak praznog nadanja u zamjenu za tri tone njihovih gnušanja nad mojim riječima. Kaže da ga nikad nisam voljela. Kažu da sam u ovom najbolja. Kažem da bez ni jednoga ni drugoga ja nisam ja.

Nebuloza isjeckana na stotine i stotine mučnih prelamanja. Izmišljene riječi ničijih rječnika i zajebane složenice nepostojećih vokabulara. Žargon bez smisla, sjebaniji od ijednog šatrovačkog slaganja. A nježnost, ona duboka, dublja, najdublja… Tko će me pamtiti po njoj, ako ne ti i takvi kao ti? Tko će me u njoj zadržati kad moje riječi izgube svaki smisao u nekoj sjebano sijedoj starosti, sa senilnim rimama umjesto ponosnih psovki? Uzdah. Moja molitva. Ne, nisam istoimena na kuvertama sto pristižu iz daleka da bi mi nosile glas do nekih, još uvijek samo sanjajućih ostvara, i u tom tvom uzviku mog imena kad odjekuje cijela ulica – mog nadimka s glasom tvog vapaja. Nikad to nisam željela. Barem ne svjesna, barem ne ovakva, tastaturi samo poznata.

Kažu da sam se promjenila, a ti im ideš u prilog svojim slaganjima. Ja kažem da sam ista koliko i potpuno različita, kao i uvijek, kao i nikada, dostojna samo svojim kontrama. Kuverte su dale nadu. A ti novi plač. Kome pripadam? Sebi. Jedinoj. U svim nesmislenim, dvosmislenim i tko zna kakvim sve lomovima… Da, takva sam ti ja. Samo sebi poznata. Samo sebi najveća nevolja.

Antonia Padovan