U dobro znanoj igri

I nikad nisam ni nijekala da sam mješana. Nešto poput bambusa. Do pola alkohol što udara, crnina cirka dvanaest promila, a od pola slatki otrov što sve nagriza. Samo sam oduvijek preferirala omjer tri na prema jedan. Jebi ga...

To su moje doze, moja pravila bez pravila. I znam da u tom zadnjem ogorčenju, gdje sam empatiju prebacila s jednine u množinu, nije ostalo mjesta za čuđenja. Znao je, kao i svi prije njega, koliko sam dosljedna svojoj mješanosti. Koliko pokorna svojim “hirevima“ koji  mi pašu k’o jesen na tugaljive nedjelje, a opet i kao polet u najneočekivanije vrijeme. I nisam nimalo lažna u svoj toj konfuznosti svojih složenica. Laka poput pepela, a skladna k’o nepjevljiva melodija.

I to što cijeli život igram sama sa sobom onu dobro znanu igru “mozak-srce-muda“, ne čini me ništa manje iskrenom. Dapače, “brutalno iskrena“. Tvoja jednostavnost nad mojim nebuloznim strofama. Jebi ga... Itekako mi pristaje i šuma i ulica, i ritam noćnih kaosa i muk mojih zenova. U raščlambe, spisak se nastavlja. Ponos, čast i odanost? Može. Za sebe samu svo troje imam. Ni pred kim ne padam na koljena.

Antonia Padovan