Foto: 
Vinche Chung

Voli me - Ne voli me

Zašto je još uvek (danas više nego ikada, čini se) totalno neupotrebjiv i neshvatljiv taj toliko star i toliko jasan zaključak da smo ciljeve zamenili sredstvima za njihovo postizanje, pa ih tako i izgubili i obesmislili svoj život pun mogućeg „bogatstva“ i uživanja, osakativši ga nekim propisanim normama i ukalupivši ga u nešto poput „Prokrustove postelje“? Prokleto sredstvo nam je postalo cilj (i jao, od kada se to zna), a sam cilj i ne postoji, osim u zavisnosti od sredstava kojima manipulišemo lobotomizovani zarađivanjem i trošenjem, vrteći se u krugu Samsare, pošastvovani širokim spektrom psihičkih oboljenja koja se ne leče tabletama, a za koja nikada ne nalazimo prave krivce jer uvek sami sebe osuđujemo za „neuspeh“.

Uzevši u obzir ono što je Leonardo Da Vinči rekao da postoje tri vrste ljudi:
oni koji vide, oni koji vide kada im se pokaže i oni koji ništa ne vide, danas postoji, čini se, još jedna nova vrsta: oni koji ne žele da gledaju, a kada im se pokaže, ne vide i, dok ništa ne vide, srećni su, a kada nešto i vide, požele da opet ne gledaju! Ovo je „plodna zemlja“ za svako ljudsko zlo. Često zbog nekog velikog počinjenog ljudskog zla, osetimo odbojnost prema ljudima, ili u intenzivnijim slučajevima, mizantropiju, dok zbog „dobrog“ (uslovno rečeno) filantropiju i altruizam… Prvo je statistički ispravnije (jer tako mnogima i odgovara, jer je tako i sa tom namerom iskonstruisano („propisano življenje“), a ovo potonje, prijatnije i lepše, humanije i svesnije, mirnije i uzvišenije u brutalno-insektoidnom današnjem čovečanstvu, pa samim tim i slabije u svojoj realizaciji, manifestaciji, delovanju, postojanju, opstajavanju i funkcionisanju, žrtvuje se i  umire u blaženosti svog pozitivnog delovanja.

Ljubav, i mržnja, njena sestra bliznakinja, jesu ono što nas podsvesno ili svesno održava da nastavimo, prilagodimo se normativima ili se konfrontiramo! Ljubav, bilo prema čovečanstvu, stvaranju, utopističkoj ideji ili čak i jednoj jedinoj osobi,  kada se desi, oseti, kažeš: „da, to je to“... I tada ona i jeste stvarna, kao i svaka druga prijatna iluzija, što je paradoksalno, ali je tako. No, čim počneš da analiziraš i seciraš, uveriš se da je ona kao glavica luka, skidaš sloj po sloj i na kraju naiđeš na prazninu, i naravno, shvatiš da si pogrešio, jer njena celovitost i draž bila je baš u toj iluziji i savršenoj praznini čiji je najveći neprijatelj analiza i ona pitanja koja se uvek nameću: šta ću imati od toga, šta je na kraju, šta ću da izgubim ako rizikujem prepuštajući se neizvesnosti itd, zahvaljujući čemu je do sada svaka „savršeno“ osmišljena ideja o socijalno-političkoj organizaciji ljudi bila osuđena na smrt kao i svaka divna zamisao “Muškarac-Žena“ ljubavi. Jer ljudi su danas zarazno nesrećna i pohlepna bića i zato njihova očekivanja uvek prevazilaze njihove istinske vrednosti. Prostije rečeno, ljudi sebe mnogo više cene i očekuju od drugih, nego što to oni drugi misle, pa se opet osećaju uskraćeni, nipodaštavani i bezvredni, bauljajući dalje, dok život napokon ne protekne, a da se ništa istinsko, važno, duboko i od bilo kakvog značaja, nije ni postiglo a ni osetilo. A tada nastupa praznina, kajanje, apatija, preklinjanje za propuštenim i nepovratnim trenutkom, retrospektiva proživljenog i žaljenje zbog trenutaka koji su ostali prazni u našoj prošlosti, zbog kojih ništa ne bi izgubili da smo ih proživeli, ali ih ipak nismo, ostavši učaureni u svojim kućicama kao puževi, u svojim neurozama i potisnutim željama, hirovima, strahovima i depresiji! To je neosporno, hteli mi to ili ne. No, to, koliko smo „uključeni“ ili marginalizovani, što svojevoljno, što nesrećno, to je zapravo sporno! „Moranje“ je sporno jer je samo po sebi dokaz da je čovek prisiljen na nešto što je protivno njeovoj prirodi i onome što zaista voli i jeste...

Shvatam ljude dublje i dalje od one granice gde su „IZABRALI“ i zaustavili se... Pa makar poživeli i po stotinu godina, i obogatili se, nije u tome stvar... Ništa u tome nije „sreća“… Ni u rečima koje se na hiljade načina upotrebljavaju i na kraju i izgube svoj smisao. Niti je u religijskim institucijama, raznim poslovima, razmnožavanju... NE! Život je na sasvim suprotnoj strani, i zašto sve ovo govorim kada će većina nastaviti isto, ne želeći da remeti svoj kakav-takav ništavan ali siguran „život“?

Eto upravo iz ljubavi ovo i radim!

Igor Rajović

Komentari

Komentari