Dragiša Čolić

Ovi mlađi bi rekli – otkačen! Već četrdesetak godina, u najboljim godinama (vrti drugi krug). Rođen u Beogradu, na Banovom brdu. Zanimanja: privrednik – uspešan (radio za najveće jugoslovenske firme u zemlji i inostranstvu), potom – advokat (neki kažu, čak i dobar), a zatim – i pisac, slučajno, za vreme bombardovanja, jer spadam u one koji kad nemaju šta da rade, moraju nešto da rade. A onda su neki ljudi rekli – Vi pišete o strašno ozbiljnim stvarima na strašno neozbiljan način i meni se to dopalo, pa sam nastavio da pišem i eto me tu gde sam.  

Životne devize:

- Život je dvosmerna ulica – koliko od Kragujevca do Beograda, toliko od Beograda do Kragujevca (u savremenoj terminologiji poznato kao "teorija reciprociteta").

- Život je sličan vožnji kola – uputno je da koristiš svih pet brzina, uključujući i rikverc, kad zatreba (ovo sam ja sam smislio, niko mi nije pomagao!).

- Bolje biti lud nego zbunjen (iz drevne priče o ludom i zbunjenom).

- Voli za ručkom da otvori flašu dobrog vina. Dve mu je mnogo.

- Zadovoljan – čitavog života imao za flašu vina (dobrog).

- Ima decu. I unuke. Voli ih sve, ali ne živi njihov život, jer i oni imaju pravo na svoj. A važi i obrnuto, jer – u skadu sa novim sistemom vrednosti, kad-tad dolazi ono  "Menjam šlogiranog dedu za neku drugu nepokretnost."

- Bogat. Ima Gagu (oči boje lavande). Mnogo je voli. I ona je advokat, pa tako prvi put u životu obožava svog šefa. Pristala je, dobrovoljno, da bude recenzent mojih tekstova (Bolje da ja vidim šta ova budala piše. Omaći će mu se nešto – politički!).

- Omiljena pesma – Oči boje lavande (opet!).

AsocijacijaNe znam zašto me jučerašnja Vučićeva poseta Centru za robotiku i veštačku inteligenciju u obrazovanju u Učiteljskom fakultetu u Beogradu podseća na jedan davni događaj, u onoj tamo Jugoslaviji, ali uhvatilo me to još sinoć, pa evo ni jutros ne pušta. Elem, rešila tadašnja Šidska tekstilna industrija da izađe na svetsko tržište, pa u tom cilju napravili lepu kampanju sa modnom revijom. Defiluju prelepe manekenke u modelima ove tekstilne industrije, prati ih filmska muzika, a iz pozadine se čije dubok muški glas – Šit ... šit ...

Najpre vest – Milan Stevanović, smenjeni direktor Gerontološkog centra u Nišu, uhapšen „zbog teškog krivičnog dela protiv zdravlja ljudi u vezi sa krivičnim delom prenošenja zarazne bolesti”, nalazi se na listi odborničkih kandidata Srpske napredne stranke (SNS) i niškoj gradskoj opštini Palilula za ptredstojeće izbore koji se održavaju 21. juna 2020. godine.

Povezane vesti:

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu,
umrla je mučeničkom smrću
četa đaka
u jednom danu ...

(Krvava bajka – Desanka Maksimović)

 

Dva zemljaka, iz Bosne, dobri drugari, takoreći jarani – jedan iz Čipuljića kod Bugojna na radu u Republici Srbiji (dalje: Onaj naš) i drugi sa stanom u Beogradu, na Dedinju, na radu u Bosni – Republika Srpska (dalje Onaj njihov), imaju totalno različite stavove po pitanju nabavke respiratora.

U čemu je razlika? – Kosovo je ukinulo takse, ali srpska roba i dalje ne ide na Kosovo. Dosetili se Albanci da uvedu dodatni uslov – na deklaraciji koja prati robu iz Srbije mora, kao destinacija, umesto dosadašnjeg naziva Kosovo, da stoji Republika Kosovo, što naši – opravdano, ne mogu da prihvate, jer bi to bio dokaz faktičkog priznanja Kosova kao države.

REM (Retardirano Emancipovani Mislioci) su ovih dana objavili izveštaj svoje Službe za Nadzor i analizu o nadzoru pružalaca medijskih usluga tokom predizborne kampanje za predstojeće republičke, pokrajinske i lokalne izbore.

Izveštaj pokazuje i ukupno vreme emitovanja predizbornog programa stranaka u periodu od 11. do 15. maja 2020. godine, kod svih pružalaca medijskih usluga.

Uloga pisma u istoriji srpskog naroda krajem XX i početkom XXI veka – I Tito je imao običaj da piše pisma – kad se oni njegovi raspuste, pa počnu da luduju. To su bila pisma upućena njima da se prizovu pameti. Iz tog vremena je i ono – "Druže Tito piši novo pismo, jer ni ovo pročitali nismo."

„Kafanica, sudnica, ludnica“ – Za one mlađe i one koji se više ne sećaju, kultna pozorišna komedija beogradskog Ateljea 212, pisca Brane Crnčevića, režisera Ljubomira Draškića i Zorana Ratkovića, u izvođenju plejade vrsnih glumaca – od kojih retko ko da je još u životu, iz 1965. godine, koja bi, siguran sam, i danas bila izvođena, da 1972. godine, odlukom gradskog partijskog komiteta, nije skinuta sa repertoara. Ovaj „rimejk“u pokušaju nema nikakvih drugih pretenzija sem da „ove današnje“ podseti na gore pomenute velikane.

„Nećemo dozvoliti kidanje srpskog nacionalnog tkiva zato što je neko pomislio da Srbi mogu da se asimiluju ...“, kaže predsednik Srbije Aleksndar Vučić, a srpski patrijarh Irinej otkriva i šta je politika samostalne i priznate države Crne Gore: „Cilj je, po svoj prilici, da se primeni metod koji su nekada ustaše primenile u Hrvatskoj, da se protera srpski narod...“ su saopštenja koja su ova dva najviša funkcionera Srbije – državni i crkveni, obznanila narodu srpskom, posle samita ovog po svemu sudeći najvišeg tela u državi Srbiji.

"Dame i Gospodo!", nastavlja Napoleon, "Dozvolite mi da vam predstavim gospodina Pilkingtona, vlasnika obližnje farme sa kojim imam već prilično dugu i uspešnu saradnju – Ivice, dolazi ovamo! On dođe, ali neće da stane do mene, staje tamo na kraj – kao više voli žensko, nego muško. Dobro, to znam, zato se onako lepo i slaže sa Anom Brnabić, ali ipak...mora da je nešto ljut, moram da obratim pažnju, jer opasan je to igrač. Da nije onomad onako zajebao Borisa Tadića i došao kod nas, ne bi nas danas ovde ni bilo, što jes'. Jes'.

Pages