Anđeoski mir samotnih sanjarenja

Izazivaš nadrkanost anđela za izravnati ljigavi plijesan na svojim preloše skrivenim grižnjama. Jadna li ti poziva, poštaru čistilišta. Tvoje su adrese sve same slijepe ulice, a tvoje marke i kuverte odveć izlizani pečati sudbine. Neće ti pomoći ni tri nadodana koraka što ih ukradeš mahom u nadrkanosti anđela. Neće ti pomoći ni ta prekratka zadovoljština koju izazoveš remeteći anđelov let u skladnosti visina. Neće ti pomoći ništa da ispereš taj pregorak okus svojih preprljavih grijeha – s kojima se nikad nisi imao muda suočiti, već samo kroz vijek za njih druge anđele uspijevao okriviti... Nabivao im nezasluženu nadrkanost za svojih miljarde neopravdanih bijesova. Jadna li ti duša, poštaru čistilišta.

Onda razbečen pogled i ponosan muk umjesto šamara koji bi najrađe zapljusnuo to lice licemjernog pravedništva. Zar je pravda na to spala da se uopće može spominjati u kontekstu licemjerstva? Ma odavno... odavno, draga djeco. Nemoje ništa, a ma baš ništa učiti na nama! Kažem vam, nastave li vragovi ovako slobodno plesati po ovim podijima, neće više biti nijednog anđela koji nije nadrkan. A takav ne može spasiti nikoga. 'Lakše sa živcima' – viče stara tipkovnica pod prstima nabrijanog nemira uskomešanih duhova (il' dugova?) pravednika... Reci mi, ti 'prečisto' lice sumnjivo-smrdljivog pogleda, dal' ćeš bit miran ili tek tad apsolutno nemiran, kad stjeraš u zadnji kut kuteva sav sjaj koji si toliko euforično primao od neba? Jer znaš, nije da dobro ikada gubi, ali ima grešnika (ili pak duša) koji toliko puta padnu na istim ispitima, da i samo nebo odluči da za njih više nema popravnoga... To su momenti kad neko više vijeće odluči da im je bitnije zadržati mir svakog svoga anđela, nego mijenjati ga za njihovu nadrkanost u svrhu ničijeg spasenja. I nije da si Ti ili bilo tko konkretno u ovoj priči nitko, ali zlo ipak uvijek gubi...Shvaćaš me?  Umre, uguši se, iščezne, eksplodira, nestane...

Takve su im sudbine, prečasni sude.

Oblijevaš tišinom i smrtno dosadnim mukom preslatko i najslađe šarenilo toplih večeri mladoga ljeta. A nekom mirišu na slatki grijeh, dok drugima u njima vlada samo sjeta. Valjda možemo birati... samo nekad nismo dovoljno svjesni, ili naprosto ni mi nemamo muda priznati sebi nezadovoljštinu nećim na što smo odviše navikli. Ljeto raspiruje hipnoze i iluzije isto koliko ih i stvara. Razotkriva golotinje; u svakom smislu. Kako kome i kako za koga... Kako to pjesnik reče.

Anđeoski mir samotnih sanjarenja i neki novi uzdasi u magnetsko privlačnim zjenama. Nadrkanosti odnešene u olujnom jugu od pred nekoliko dana. Večeras je pun mjesec, a sutra je najkraća noć i najduži dan... Predivne okolnosti, premila buđenja. Vrisnula bih 'aleluja', ali more i sunce toliko ne mare za to kao što se to traži pred oltarima. Moj je oltar tamo negdje u nevidljivim daljinama. Ali nije ni bitnio, sve dok ga osjećam. Sve dok me ni sva nadrkanost svih svijetova i među-svijetova ne može izbaciti iz mog malog raja. Tu sve miriše u bojama mojih najslađih cvjetova ljeta. Bašta mog šarenila. Mir svakog mog kaosa. Tu sam ja ja. I dobro mi je jedina sudbina.

Antonia Padovan