Inteligencija odumire

A boginje ne stare. Dva citata; jedan iz čistog izvora inteligencije, drugi s multimedijskog preseravanja nekih ličnosti što su daleko od boginje. Pitam se da li u današnjem svijetu zaista možeš biti oboje. Savršenstvo bez mane, ali bez onog 'i treba ti lova', jer savršenstvo te vrste nema cijene – ne zanimaju je pare. A tu 'iskrenost' u današnjem svijetu tako olako izgovaraju usnice (nerijetko neprirodno napumpane; baš kao trofeji te apsurdne 'ljepote' njihove predstavnice) raznoraznih sponzoruša i tome slično; umjetno cvijeće bez prirodnog mirisa, što se ne mijenja, ne raste, ne uči – šuplje do groba, nepromijenjivo lijepe i dosadno umišljene; nositeljice lažne skromnosti presmiješno napuhanih imena šou-biznis svijeta, marketinga i sličnih izmišljenih naziva za koješta iza toga... Eh, da... Te usnice ni ne znaju da lažu, a lažu 'all the time' kako bi pomodno i same rekle. Engleski je in, među pravima i krivima, među šupljima i punima. Još jedna sezona reality showa čeka svoj (ne)slavni kraj, novog pijuna mase i masovitih, medija i onih najsitnijih, a najopasnijih – pasivnih promatrača. Heroj na jedan dan. Bez zasluženih zasluga. Snima li se opet i sa vaše strane grane? To je kaos, kažem vam. Zaboravljen nakon par mjeseci blještavih tuluma, ispucanih bliceva, jeftinih romansa i dakako – potrošenog pobjedničkog iznosa. Jebale vas pare. Koliko i apstraktno, toliko i doslovno. Isključujem se iz cijele te priče globalne blamaže. Mogla bih reći kako su za mene sve to redikuli. I veliki i mali, kao i u svemu u životu. Ali onda opet...i neki 'krivi' bi se mogli uvrijediti, a ja nikako ne želim nikog vrijeđati... I dakako, mnogi me ne bi ni razumjeli, jer 'redikuli' su posebna vrsta ljudi koju razaznaju samo Splićani. Nisam tu da vrijeđam, nisam tu da sudim. Tu sam da vam usput i tek onako kažem – poneku misao svojih izdvojenih pobuna; svojih revolucija unutar mog i samo mog okrilja razuma. Nikad neću biti kopija. A plastiku mrzim k'o i tastatutru što je moj papir i olovku zamjenila tipkama. Tu sam da izrečem svojih nekoliko razrađenih citata kao natuknice za bolje sutra. Ako ne tuđe, onda barem moje. Da. Htjedoh vam reći da inteligencija odumire na svakom kantunu, ili kako iz čijeg gledišta, na (ili u) svakom programu. A boginje ne stare, ja se rađe hvatam za tu. Živim skladan tok vlastitih snova i svijetova. Bivam za sebe sretnija. Inteligencija njihovih razmjera je kao druga vrsta naspram mojih mozganja. Dragi originali, želim vam ugodan dan.

Antonia Padovan