Letovi pod tuđim zvijezdama svoga raja - 1.deo

Mnogo je zlih na ovome svijetu, kao čitav pakao da se sjatio...

Ja prije nisam marila... Zašto im je svima mila tuđa nesreća, i zašto svoje boli zamjenjuju lažima? Rodila sam se sigurno pod drugim zvijezdama, jer se u ovim licima i očima silnih bezdušnosti ljudskih oblika ne pronalazim ništa više nego li u asfaltu i željezu njihovih rukotvorina... To nisu moje šume, niti moja mora. Šume su moje sedamsto nijansi prirodno zelene tišine, udaljene od njihove bučne svakodnevnice. Stablo me, i bez dodira, prigrli. Čovjek više ne može ničim da me otkupi.

Moja su mora osamsto šumova najsavršenijih taktova, što mi dušu grade, i njihova beskrajnost paleta plavetnila od rođenja s istom tajnom leži u mojim očima... Ljudi, ja vam nimalo ne pripadam. Kad zaronim u taj beskraj ispod valova, ja imam i peraje i krila – za vas jednako nevidljiva... ali imam i čaroliju koja me ispunja veličinom svemira, da kad izronim u vrevu vaših zagušljivih sivih ulica – ne dopire do mog duha ni sivilo, ni smog vašeg ništavila. Gluha na vaše zavisti i ohole izmišljotine. Slijepa za vaš ekran umjetnog šarenila i bijedne iluzije. Nijema za vašu pozornost bezbrojnih pitanja prikrivenoga smisla. Osmijehom koji ni ne primjećujete, koračam kroz oganj vašeg apokaliptičnog cirkusa; pogledom kojeg ne priznajete mijenjam vaša bojišta smrti u blještava šarenila svog posve opipljivog raja; i letom iznad vaših frekvencija darujem Nebu obećana svitanja – jednako ljubljena i od Sunca i od Mjeseca, jednako bezbrižna zbog vaših prenemaganja. Nekoć sam umjesto svake ptice plakala, jer ste njihove zore htjeli ukaljati batovima površnosti vašeg snivanja. Vi spavate budni, i otupili ste za taj sveti doticaj božanstvenoga, kojeg vam Nebo besplatno nudi svakog novog svitanja... Iz dana u dan... Stoljećima, vjekovima. Ali same ptice su me utješile, dok sam oplakivala rađanja sunca toliko mnogo, mnogo usamljenih puta. I s tisuću vaših “prijateljstava“ tog ljudskog poimanja ne bih bila ni približno utješena, koliko sa svakom milisekundom njihova pjeva. Ptice su rajska stvorenja, dakako, i njih ne brine užurban pad do devetog kruga vječnog plamena vaših dimenzija. One i dalje časnim odama veselo bude tu žutu kuglu – izvor sveg života – neumorno i ponosno, već vjekovima. One su i dalje mali simboli univerzalne slobode, kojima svemir dopušta da podsjećaju one rijetke izuzetke čovječjih kalupa, što još dušu umjesto maske nose, da je letjeti lako kao i maštati, da je raj posve prisutan kad ga postaneš svjestan, i da zora daje moć svim bićima, što s puninom svog svemira u njoj sjaje svojom budnošću – ne za druge, ne za lažno obožavanje i hvalisanje, već samo za Nebo i sebe. Takvi, vjerujte, među vama još lete...

-nastavlja se- 

Antonia Padovan