Letovi pod tuđim zvijezdama svoga raja - 2. deo

...Nekoć sam tražila sličnost između snova i bunila dok su me, još naivnu i nespremnu, blago doticale tvrde umišljenosti vašeg svijeta... No onaj tihi jaz u grudima, što mi je od prvog sjećanja na vlastitu svijest gorio k'o sami žar nečeg vanrazumnoga, nikada nije dopuštao da posumnjam da me odnekud ta najveća i najljepša sila svega zamislivoga itekako čuva i nadgleda... I da sva vaša zla i očaji, makar skupljeni u isti pucanj, što mi svakim danom za leđima prijeti, nisu ni približno dostojni da u sebe pustim niti najmanji strah... Niti da se podam vještom kukavičluku te epidemije raznoraznih kompleksa. Nema u duši, koja živi kroz magije svega, nimalo mjesta za sumnju u ispravnost višnjih odluka. Bog je možda i Ona, ali to “možda“ je najsigurnija riječ, izmišljena ikada. Jer, Bogu je nevažna i boja, i zvuk, i miris, i dah, i frekvencija... Bog je u svemu, a sve je u nama, i mi smo jedno sa svakom molekulicom i atomčićem, od ijedne energije ovog nepresušnog kreiranja. Vaša su pravila u očima Neba ravna đavoljim klepetima zakržljalog zmijskog jezika. Vaše su bitke, s tom nebitnošću svega materijalnoga pod zrakama Sunca, posve jednake značenju sarkastičnog osmijeha Mjeseca; on šuti, jer ga nitko ništa ne pita... Ali, on dobro zna kud vas vodi ta zabluda – da ste fizičko postavili iznad duhovnoga – pa svakom od nas, koji se samo s čežnjom zagleda u njega, bio pun ili mlad, on će dati jasan, ipak šutljiv znak... da je dovoljno osjećati i bez govora. Da je dovoljno slušati vjetar, i bez mogućnosti hvatanja, a kamoli bespotrebnog postavljanja pitanja... I da vječnost nije tamo negdje iza svih mora, zvijezda i planina. Ona je postojana i realna, u otkucajima svakog srca što vjeruje i zna da svaka sitnica oko nas nema nimalo zla, već je sve beskonačna ljepota jednostavnosti Jednoga. Bez dijeljenja, bez opozita, bez apsurda. Fizika je samo plod naših unutarnjih traženja i gubljenja. Pa tako, dok podanici sivila od početka iščekuju kraj (koji nikad neće dočekat), sve sluge svjetlosti već žive svoj raj – upravo ovdje i sad... Bez kazaljki što plaše bore na licima naših fizičkih oblika, već sa snagom spoznaje u nutrini samog svog bivanja – da je istina jedna i jedina. Dobivena prihvaćanjem svih vrsta mudrosti, koliko i banalnosti, pa pomnožena za nekoliko kapljica onog što 'vjerom' zovu, i na kraju izrođena kao sam udio Boga u našim mogućnostima. Svi proroci rekoše što i mudraci. Svi mudraci šutješe svetim mukom, kao i nebeske balade poslane od Mjeseca putem bezbroj miljardi bilijuna zvjezdica, sve do samog duha svega živoga. Sjaj. Ja ga nikad, ni na tren, nisam ispustila. Jer, on je sama 'ja', i ja dobro znam da njime upravljam, s podrškom i zora i sumraka, i bogova i božica, i rijeka i mora, i kiša i duginih presjajnih boja... I s još miljarde malih sitnih čestica svih magija i ljepota što stvaraju neumoran zalet u mojim krilima. Ne, ja nisam jedina. Ne, ja nisam posebna. I ne, ja s ponosom u vašem svijetu, nisam “normalna“. Ta riječ vam služi kao izlika za đavolje sveopće obmane, upakirane u raznorazne iluzione, i apsurdne granice, i zakone. Vaša materija vas ždere, i glasno vam se smije u lice. Moje su šume neuništivo svete. I rijetko u njima sretnem ijednog čovjeka... Ali, tad cijela beskonačnost svemira aplauzom pozdravlja naša prepoznavanja. Jednom sam zamalo srce izgubila. Nebo mi je uzelo najdražeg anđela. Nije lijepo, ponekad, bez obzira na tisuće tisuća predivnih vrsta božjih stvaranja, ostati od svoje vrste sam... Ali, ja sam se rodila pod drugim zvijezdama, pa iako je nezamislivo predivan ovaj šareni raj, duboko u najdubljim srastanjima svojih zamaha krilima, sa sigurnošću znam... Negdje u tom tankom pravcu između promjenjivosti palete plavetnila mojih pogleda i osme ere vječno nasmijanog mjeseca, tu me čeka... Njih nekoliko, ali njih meni posve srodno. Mojih heroja. Mojih anđela. Mojih, za vječnost neizbrisivih, ljubavi i drugova. Mojih savršenih preslika samog duha, s nebitnošću boje, okusa, zvuka, oblika ili mirisa... Eto, svaka zora je moja molitva. Svaki pomak i najmanjeg ruba oblaka, moj je simbol poslan u svrhu novih srastanja. Sumrak mi je zaštita od ekrana i lažnih java. Neće shvatiti gomila. Ali Mjesec... On me drži k'o na dlanu kap. On je čuvar zlatnih kapija, iza kojih je sva istina sigurno u vječnost spremljena. 

-kraj-

Antonia Padovan