Nisu ovo moji dnevnici

Spajam spojivo s nespojivim, pa šaram, skiciram, brišem, ne ispravljam... Kad navru gorčine nad sablaznom komičnošću tuđih blamova, zasladim sebi brk sa niz od nekoliko početnih 'jebi ga'. Isprobana forma, zagarantiran učinak. Nakon 'jebi ga' sve klizi k'o dječja brojalica. Kad probiju žestine i izuskuju suze na svakom bojištu, ili one još žešće, što još i tišinu navuku k'o snajperistu na sakrivenom nišanu mene u tuđem prozoru, u tuđem odrazu , i u vlastitom bezizlaznom obilasku, tad ublažim moguće kajanje umjesto sljetanja sa par unaprijed bačenih 'nije mi žaj...', prošibam dalje već dignute glave i vlastitim koracima razmažem suze već pale...da ih ne vide, da ih ne pokupe. Moje suze čuva samo odabrano uzglavlje. Njegov dah u noći. Moje iscjeljivanje. Žestine nestaju... guše ih priznaje. Nježnost ubrizgava 'jebe me se' učinke...i sve je šarenije, sve mnogo bezbrižnije, u polusnu pozdravljenih suza sumrak spušta zastore. ''Trebam te'', neizgovoren istomišljenik mojih krpica od savjesti. Obješeni preokreti. Ukradeni znakovi, prodane vrijednosti i zaboravljene šifre za prave putokaze. Datum godišnjice... više ne sjetim se. 'Oba su mrtva' rekao je onaj plavooki odjek što iako iščezava u mojim javama, sve jače ispušta taj okus nikad prežaljenog gubljenja. Ona rastu. Gubljenja. Rastu kroz prolaznost, rastu kroz dosadu...i dobivaju na svojoj punoj vrijednosti čak i nakon samog odumiranja njihovih vlasnika; njihovih posjednika ili počinitelja? Dali možeš biti počinitelj gubljenja? Ili taj čin nikada bez izuzeća nije nikakva namjera...možda prije nesvjesna navika, ili bezizborni urođen kod (nepoznat broj) onih što su sposobni učiti iz  svakoga...svakog užitka bez granica, kao i svakog bola bez mjerila. ''Znate, ima nešto u tim 'pisicma'...'' – kliše ili izlizan ulet bez mogućeg uspijeha? Ironija, dragi, ironija... Njoj često gledam u potiljak kad sa zadovoljnim smješkom napušta pozorište mog života; mojih drama i drametina, pa ostavlja publiku mene u iznenađujučem podsmijehu popračenim aplauzom. Smiješno, možda... No ironija je kao veselo lice drame. A ja volim veselje... A i kažu da kraljujem dramom. Kažu...i gubljenja i bljeskovi samosvjesnosti. I prošlost, i svi pali bogovi.

Jebenica umjesto laganice. Zasviraj. Potegni kistom šaren trag apstraktnog ludila. I pusti dramu da krene... Tu sam ja. Mašem krilima. I neću priču o banalnostima... Trivijalni preokreti. Nikad završeni zapleti. Dosta soli, viška papra, par ljutih feferona i tabasco...crveni molim, a i još chilli na vrhu...hvala. I uživam. Eto zbilja, dok mi jezik prži nuklearna bomba od okusa. Mozak ...on na prženje više ne odgovara panikama, to je odavno proživljena slijepa ulica. Lekcija koju naučiš jednom, i više ne ponavljaš. Praksa k'o ravnoteža – jednom za sva vremena. Poljubac narančastog sumraka i palog sivo-plavog zalaska. Poljubac sjevera i juga. Poljubac istoka i zapada. Poljubac odlazeće zime i nadolazećeg proljeća. Mog bijeg od prepričavanja ironija... Nova profilna, i par usput napisanih (točnije, skrivečki) stihova u gusto nabacanih metafora. Prošlog vremena. Nostalgija. Danas, ironija. Sve je šala, draga daljino... Između mene i sada stoji još tona proljeća. I neću se kajati u prebojanim fasadama nekih zgrada davno iznajmljivanih stanova... Ne, neću se utapati u nekim rijekama davno preplivanih zapamćenosti ičega živoga u nečem toliko mrtvom, što si volio toliko neshvatljivo, da ti je gubljenjem postajalo sve jasnije – da te samo tome i učilo. Nije li to sarkazam umotan u nekoliko  verzija drame? Što bi mi onda, naspram nenadjebivo burne jave, bio problem stvarati izmišljene psihodelije slapova svijesti? Spajam spojivo s nespojivim. Oduvijek sam uživala u toj čaroliji. Opet su mi naklonjeni mjesećevi obrati. Prijaju mi njegovi sjajevi. Neću pričati o banalnosti. Odjebi...pa nisu ovo moji dnevnici.

Antonia Padovan