Ratno stanje internih znakova - 2.deo

...Slatki zvanično-ustreptali bat još jednog uskličnika izbezumljuje sve staro-novonastale tugaljivosti paranoja... Sačekaj trenutak, bojažljiva razumnosti. Ako si se zbilja pomirila s njihovim vanredno naučenim učenjima (pod kamuflažama tipa 'znanstvenih dokaza' ili još većim ruganjem premaskirane gluposti što zovu 'povijesne činjenice'), onda si i ti zaslužila ništa manje – ništa više, nego pošten zamah nogom u dupe, jer si time apsurdnija od svih apsurdnosti apsurda. Ipak, draga razumnosti, neću ti laskati isprikama, jer upravo te ovim arogantnostima ciljam usred tvog bojažljivog i usranog kompleksa, što ti ga nameću kroz smrdljive upitnike. Hoću te osvijestiti, ti blesava čarobnice! Pa valjda je bar tvoje ime zadržalo čisto značenje od iskona, bez uvrnuto-naopakog kontra slijeda evolucije naših debilizama... Čekaj, nisam šamar odužila, za spomenutu ironiju imena 'povijest'.

Odjeb. Eto ti ga. Bez 'ako','ali', i sto tisuća 'ili'... Ma neću takva saznanja nazivati niti učenjem, kamoli znanjem. To valjda ostaje, zajedno s velikim 'U' glupih upitnika, i s tisuću biljardi izmišljotina, za napuniti točno do vrha onu bijedu dvopostotnog iskorištavanja jadne tvorevine 'čovjeka'... E, moj čovječe. Rekli su ti da si mali i ti si se pokunjio; svetu razumnost za dva posto priznajom tek izdao; kukavičlukom pred nijemim glasovima svog duha, prodao i ono malo muda s kojima si se naprosto gologuz rodio. Sakrij se. I misliš se... Pričam ti gadarije. Crnim sve. Jebem zdrav razum, koliko i psihoze svih boleština (poput svima stranog, a svima dobro znanog sebičluka). I misliš se, 'mali' čovječe, da ništa ne uzdižem; da samo nemarno i bezglavo sve po redu pljujem... I tko zna što još ''kažu'' o ovakvim ukorno-ispovijesnim švrljanjima mog prelomnog bdijenja... Ja često bdijem, priznajem, bez opravdanog povoda. Tako si dajem na znanje da sa onih pišljivih dva posto neću niti glupavi upitnik, ni besmisleni smisao prošle (i vjerovatno većinom izmišljene) povijesti, uopće usporedbom nagraditi. Najgreziju psovku bih tad prostrla sama sebi, kao zastavu predaje u tim mučno-pobjedničkim tjeranjima mog inatnog uvjeravanja sebe same, ali i svake dvolično svjesne (meni slične) budale; da sve što o mudrosnom praiskonu svih bitnosti trebamo znati, jest to – da sve ''kažu'' prvo moramo uvjerljivim sebičlukom odjebati od vlastite svetinje te oaze (svakom svoje i unikatne) kraljice imena 'Razumnost'. Jer, jebeš sve kontre mog izričajnog zgražanja (što je pomno pomiješan sa suzama i smijehom istog apsurdnog otkrivanja), ako me zbog te časne čete buntovnika od tisuće uskličnika, izdvajate kao nepopravljivog egoistu, što psovkama želi soliti pamet svima odreda. Nije istina. Porota su mi sve pale zvijezde, na koje ste svi vi (uvjereno-hipnotizirano dva posto vrijedni) ipak instiktivno želje zaželjeli... Svak za sebe, potajice, u vlastitoj odaji lubanje, što nije tek tako bez razloga ispunjena čitava moždanim vijugama i vijcima. Ja vam samo pokušavam reći... Ne jebe mene ništa od svih tih hijeroglifa i šumova iza mojih leđa... Ne jebe mene ni da je bezbroj činjenica stalo na stranu njihovih ''kažu'', jer i tako i tako – moji su uskličnici nenadjebivo i nesumnjivo jači. Pitali se vi ili ne pitali, ja vam šamarima poručujem – svi smo stopostotni tek kad smo apsolutno svoji. Strah je tad mrtvi pad u izgubljenom ratu bezvrijednih uskličnika.

-kraj-

Antonia Padovan