Intergalaktička ljubav

Putovala je eonima kroz svemir. Od dugog puta lice joj je potamnilo, a prsti do neprepoznatljivosti izdužili. Nije bila sigurna gdje će ga tražiti. Bilo je to na nekom ratištu,  sada već davno zaboravljene planete, na kraju udaljene galaksije. Sreli su se i zavoljeli kao svi mladi ljubavici. Natjerani da se silom rastave od tada se dozivaju. Ostavljaju jedno drugom poruke u repovima zvjezda padalica, ponekad ostave šapat u krateru nekog manjeg meteora. Jednom joj je čak ostavio dah svoj u izmaglici nove planete u rađanju. Čuvala ga je dugo kao rijetku dragocjenost, a onda je poslije nekog vremena izništao u novo sazviježđe.

Ranije nije prilazila ovako blizu zemlji. Primitivna bića bez osjećaja za beskonačnost svemira.

Negdje u bespuću ljudskih sudbina dvoje su ljubavnika, običnih smrtinika vodili ljubav, na najobičniji način, na najobičnijem mjestu.

Neki od razgovora koji je tome prethodio, jedno zajedničko stremljenje ka tišini u sebi, neki iskreni zagrljaji i sa ljubavlju razmjenjen dah, otvorio je galaktičko igraliste za više nivoe.

Pod težinom svog ljubavnika uživala je u njegovim pokretima, radovala se njegovim osmjesima, nadala novim danima. Željan da joj ponudi najbolji dio sebe pažljivo je posmatrao promjene na njenom licu.

Zagledana u njegove oči, on udubljen u njene poglede, ugledali su dubinu jedno drugog.

Trenutak nesigurnosti trajao je kratko. „Šta se to u meni promjenilo?“, pomislila je djevojka.

Osjetila je u sebi promjenu, to više nije bila ona, osjetila je drugačiju snagu u sebi i drugačiji pogled na ljubavnika. Nije ni sulutila da je neki drugi duh, jednog nepoznatog bića umornog od putovanja, za trenutak zastao, u njoj potražio konačište na svojoj potrazi.

Njegovo lice u polutami slabo osvjetljene noći poprimalo je obrise tamne i hladne srebrne kacige koju je nosio na zadnjem susretu u nekom drugom životu, na ivici nestale  galaksije. Na nekoj drugoj planeti gdje su se voljeli posljednji put. Pokušavala je približiti svoje lice ne bi li bolje procjenila da li je to on. Maska je ista. Ušavši kroz djevojku u ovaj svijet, nesvjesno je napuštala krhko tijelo kroz njeno lice, svojim oštrim obrisima pokušavajući da dosegne do svog ljubavnika, kroz ljubav dvoje običnih ljudi. I tu u zaleđenom trenutku jedne zemaljske ljubavi, ukazalo se kroz tamu oklopa, njegovo krupno, potpuno bijelo oko.

Znala je radošću svoje duše da je to on.

Pokrenuta silinom svoje potrebe da mu se ukaže,osjećajući spoj kojim su vezani, tamnom sjenkom prišla je blizu mladićevom licu.

"Prepoznaješ li me?" izrekla je kroz usta djevojke i iluzija se urušila.

Strah u mladićevim očima je bljesnuo. Bijelo oko se ugasilo, kaciga koja je činila njegovo lice rasula se u bojama noći koja ih je okruživala. Ona se naglo povukla u djevojku. Pogriješila je. To nije bio on. Potom se hitnula ka zvjezdama napuštajući mlade i uplašene ljubavnike , ostavljajući ih njihovim mnogim pitanjima.

U ovom biću za nju je ostavio svoj pogled i jedno sjećanje na njih. 

Nastaviće da traži i nalaziće još pregršt tragova koji će označavati da je na dobrom putu, dok konačno ponovo ne postanu jedno zauvijek.