Foto: 
autor nepoznat

Vodenica (deveti deo)

Kada su mu novi drugovi otišli, Radovan je ostao da sedi ispred vodenice, zamotavši još jednu cigaru i kroz kolutove dima se prisećao priče svog pokojnog oca, o tim zadnjim danima koje je proveo ovde. Otac mu je ispričao kako je jednom, išavši kroz šumu, slučajno u nekoj pećini pronašao par ćupova sa zlatnicima i nekim nakitom. Odneo ih je odatle i zakopao u blizini jednog visokog stabla javorovog drveta, koje je raslo nizvodno od potoka. Kada ga je Svetislav proganjao, i na kraju oterao iz kraja, nije uspeo da ponese ništa od toga. Nadao se da će se jednog dana vratiti i uspeti da ih uzme.

Godine su učinile svoje...zavoleo je drugu ženu i iz njihove ljubavi se rodio Radovan. Jedino se u ratu i plašio da se neće živ vratiti i da neće uspeti da bar sinu prenese to. Sećao se Radovan tih zadnjih dana očevog života sa mešavinom tuge i ljubavi prema svom ocu. Zarekao se sebi da će se, ako dođe do tog blaga, vratiti u rodno selo i srediti očev i majčin grob...pre nego nastavi sa planovima za dalji život.

Otac mu je još rekao da i Svetislav zna za deo priče o blagu, jer se on izrekao pred Miljanom, a ona se, opet, pred njim izrekla. Moraće da bude dosta oprezan, mada, sva sreća što su se pojavili ovi momci, sjajni prijatelji, i oni će mu pomoći.

U tim sećanjima, noć ga je stigla i ušao je unutra. Sutra će biti dosta dešavanja.

- Dobro jutro, domaćine!- začu Radovan glas dok se umivao na potoku. Okrenuo se i ugledao starijeg čoveka u lakim zaprežnim kolima. Odmah je prepoznao, po opisu, Svetislava.

- Dobro jutro, pomaže bog! Izvolite, ako mene tražite. Ja sam Radovan Simović, sin bivšeg vodeničara Anđelka.

- Bog ti pomogao! Znam. Ja sam Svetislav Radišić. Otac onog bilmeza od juče, a i poznavao sam tvog oca. Mogu li da siđem, da sednemo. Hoću da se upoznamo.

- Izvolite. Moji prijatelji samo što nisu stigli. Imamo danas još posla…hteo bih što pre da završim sa pripremom za puštanje u rad vodenice. To je bila očeva poslednja želja i ja je ispunjavam.- reče Radovan, dok je ispod oka ispitivački odmeravao Svetislava, koji je bio sušta suprotnost svim pričama, koje je čuo o njemu.

- Bogami, brzo si ti ovo uredio. Sada izgleda skoro kao nekada. Hajde pričaj mi malo o ocu…gde je bio, šta je radio…kako je umro?

Radovan je taman počeo da mu priča o ocu, kada je ugledao trojicu prijatelja koji su izjahali iz šume i spuštali se prema njima. Veseli smeh, koji se čuo prilikom prolaska prema stazi, zamenio je zbunjeni izraz lica i ozbiljnost. Dojahali su do kuće i sišli sa konja.

- Dobro jutro,momci!- reče Svetislav.

- Dobro jutro, čika Sveto!- rekoše skoro uglas sva trojica.

- Ja sam došao da se upoznam sa novim vodeničarem i da se izvinim i vama trojici zbog Sretenovog ispada.Neću vas puno zadržavati, Radovan reče da imate puno posla. Videćemo se, kad završiš…uostalom, dođi i ti do nas.- reče on krenuvši da ustane.

-Sedite. Tek ste došli, a i red je da vam bar ukratko odgovorim na pitanja o ocu. Popićemo čašicu i za njegov pokoj duše.- reče Radovan.

Svetislav je seo nazad, posle popijene rakije je ustao i pošao prema zaprezi.

- Nastavićemo razgovor, nadam se. Srećan rad!- reče, pope se u kolica i potera konja prema šumi.

Njih četvorica su gledala njegov odlazak u tišini, koju je prekinuo Jovan:

- Ajmo! Treba nešto i raditi!

- nastaviće se -

Komentari

Komentari