O Alis Munro
Foto: 
PDPics

O Alis Munro

Kad čitam, dobru pesmu ili priču, ponekad plačem. Plačem obavezno od lepote, kad čitam poeziju Dušana Vasiljeva, Lazinu Santa Maria della Salute i Stražilovo Miloša Crnjanskog. Kad čitam prozu, davno sam prestala da plačem od lepote. Čitam paskalovski -  običan čitalac čita logikom srca, a obrazovan logikom uma. Pa sebe svedem na onog drugog, logičara. Poslednji put sam, čini mi se, plakala kada sam čitala Makinovo Francusko zaveštanje od užitka u majstorskom pripovedanju.  Sama sam se spremala da počnem da pišem i plačući sam se pitala, kada ću ja dostići takav majstorski stil kakav je Makin pokazao pišući pomenuto delo. I, u krajnjoj liniji, da li ću ikada to postići? To je ključno. Biti majstor pripovedanja. Da te tekst obori sa nogu svojom preciznom jasnoćom i kada je reč o najobičnijim stvarima. Jer je običan život najčešće, fantastičniji od teksta.

Kanadska književnica Alis Manro (82) koja je prošle godine dobila Nobelovu nagradu za književnost, pripada toj kategoriji pisaca. Majstora pripovedanja. Neguje žanr kratke priče. U jednom intervjuu iz devedesetih, objasnila je da se pripremala za veća prozna dela, ali da nije uspevala, jer je uvek bila, kada je bila mlađa, zauzeta običnim životom i odgajanjem svoje dece. A da je u pauzi svakodnevice, pisala. Kada je dobila nagradu, članovi Švedske akademije su je nazvali majstorom savremene pripovetke. Manroova je trinaesta žena ovečana ovim priznanjem i prva kanadska autorka koja je dobila istu. Prvi autor, još od Sola Beloua koji je dobio nagradu u Kanadi. Peter Englund, stalni sekretar Švedske akademije, rekao je da je Alis Manro sposobna za fantastično portretisanje ljudskih bića. Srpski izdavač Alis Manro je Agora iz Zrenjanina.

Manroova je objavila četrnaest zbirki kratkih priča, zajedno sa Dear life iz 2012. za koju kaže da joj je poslednja. Njene zbirke su tri puta dobijale nagradu Gavernor, naprestižnije književno priznanje u Kanadi. 2009. je dobila Man Bookerovu veliku internacionalnu nagradu. Zbirka Dear life, u prevodu Predraga Šaponje, je četvrti naslov ovog izdavača. Prevedena je na srpski kao Goli život.

Ono što mi je posebno uzbudljivo u američkoj književnosti je činjenica da je dobar deo ovih priča, kojih je u zbirci četrnaest, obajvljivan u književnim časopisima, od The New Yorkera do Harper’s Magazine. Sva ta periodika, uredno objavljuje i nas blogere. I to ne one što pišu o zdravom životu, hrani i modi. Ne postoji književna mistifikacija, dakle. Ovo su milionska izdanja, ne kao u srpskoj periodici. Ko čita srpsku periodiku, osim zaposlenih i objavljenih u njoj. Na žalost.

Ono što mi se ne dopada u američkoj književnosti je što odmah nekog pisca porede sa evropskim, tačnije ruskim. Pa je tako Alis Manro upoređena sa Čehovim, sa čim se ja nikako ne bih složila. Ako bih uporedjivala nekog pisca sa američkog tla sa Čehovim, to bi svakako bila dobitnica Pulicereve nagrade Đampa Lahiri sa svojim maestralnim romanom Imenjak. A ako bih išla dalje, svakako bi poređenje sa najboljim majstorima evropske proze išlo u korist Midl seksa Dzefrija Eugenidesa. Na stranu ovaj pomalo nepriličan izlet izvan teksta same spisateljice.

Ona je majstor. I to kakav!

Njene kratke priče pričaju ceo život njenih junaka. Iz nekog malog detalja, razvija se potpuno jasan niz asocijacija. Junaci i junakinje su provincijalci. Često autsajderi, po osnovnim principima naratologije. Govore iz perspektive (ih forma) nekoga ko nije najsigurniji u ono što se dešava i šta vide. Poslednje četiri priče u zbirci su autobiografske i tipične za ovu tvrdnju. Glavna junakinja je devojčica i npr. ne zna (Noć) kada i sama luta pobegavši od kuće po noći zašto sreće oca, potpuno doteranog. Da li je zaljubljen u nemoguću ženu, ili nešto drugo, pita se junakinja. U jednom intervjuu, pomalo šeretski, komentariše da je američki stil života apsolut i da provincija o kojoj ona piše najbolji primer toga. U jednom drugom kaže „Zapravo sam odrasla u 19. Veku, uz vrednosti koje nisu dugo menjane. Postojala je tu neka stabilnost koja pisca lako može da obuzme. Zapadni Ontario uronjen je u religioznost koju su doseljenici prezbitarijanci, metodisti, katolici, doneli sobom. Moj prvi beg iz te sredine bila je magija čitanja, knjige su mi bile važnije od života.“

Ne može se svesti na ženskog pisca u smislu klasične ženske literature, iako sama i u tekstu i u intervjuima potencira na značajnom uticaju svoje majke . Ono što može da je tako okarakteriše je činjenica da ima prosvetiteljsku notu. Junakinje priča čitaju Tolstojev Rat i mir ili Manov Čarobni breg, što me odmah podseca na Oprin čitalački klub koji je tog tipa:“ A sada ćemo da čitamo svetsku književnost.“ I nisam ironična povodom toga.

Lepo je čitati.

Meni lično, najviše se dopala prva priča To Reach Japan, u orginalu. Glavna junakinja relativno anonimna spisateljica, srece muškarca na književnoj večeri, koji je pijanu, vozi kući, mužu, uz usputnu primedbu da je mislio da je možda poljubi, ali da to neće uraditi... Prolazi banalno vreme, događaji, život sam. Ona stalno misli na njega. Piše mu pismo, jedva ga pronašavši. Poslednja scena taj isti muškarac je čeka na stanici. Ona ulazi u novi život, sa uverenjem da joj je tu mesto, pored njega. Kraj. Tačka. U suštini, banalni susret, koji kao zamah krila leptira (sumatraizam, sumatraizam) diže oluju na drugom kraju sveta. Eto, takve su priče Alis Manro. Kao nožem presečene, a prave buru u čitaocu.

Prelistajte je, bar.

mr Aleksandra Nikolić Matić

Komentari

Komentari