Kultura i umetnost

U čekaonici je neko zaboravio najnovije izdanje novina, što i nije bila neka šteta za onog što ih je zaboravio, kolika je bila za onog što ih je pronašao. Tako je to sa čekaonicama, oni srećniji tamo izgube novine, a oni drugi tamo gube vreme i strpljenje. Šuškanje pronađenih novina dodatno je pojačavalo uzrujanost čoveka koji nije imao strpljenje da sedi i čita. „Pa, dokle im traje ta pauza?!“, po ko zna koji put postavljeno je isto pitanje koje je u međuvremenu postalo retoričko.

Sedela je na tremu svoje male kuće, u staroj, očevoj stolici za ljujanje. Ispred nje, na stočiću od pruća, hladila se kafa u plavoj šolji s motivom belih rada. Na njenim kolenima zadovoljno je prelo sivo mače, uživajući u prvom jutarnjem suncu. Kada se približio, nije se pomerila, samo su joj oči sinule osmehom, po kojem ih je pamtio.

„Znala sam da ćeš doći još jednom. Kada sam sinoć čula da si se vratio, shvatila sam da si juče u biblioteci bio ti i nisam mogla da shvatim kako te nisam odmah prepoznala...“

Dok su Milutin i Čedomir krentali sa okopavanjem oko prvog panja, kako bi lakše prišli korenu, Jovan i Radovan su zagazili u potok, kako bi došli do vodeničnog točka i očistili okoliš od granja i blata koje se godinama taložilo oko njega.

-Nadam se da nema ovde zmija?- upita Radovan Jovana.

Ovde samo zidovi imaju uši. Oni koji dugo žive među njima ogluveli su da bi sačuvali svoje živote, čak I ovakve kakvi su. Ja nemam šta da čuvam. Svoj sam život ubio.

Došao je jednog davnog leta, posle dvadeset i sedam  godina, u dom koji bi se mogao nazvati njegovim da je tu ostao. Sva vrata i prozori bili su otvoreni, što mu beše čudno. Nije najavio svoj dolazak, pa se nije nadao dočeku. Okolo kuće se širio neobičan mir i tišina koju je narušavao jedino poj ptica. Ovu vikendicu su nazvali Šumski raj, sećao se.   Vetar je strujao između zidova prožimajući kuću mirisima trava i divljeg cveća.

Sakriven iza gomile palačinki i gigantskog pakovanja Nutele, stajao je Nikos zvani Niko. Ovalno lice, još uvek lepih crta mu se caklilo od kristala, napravljenih od soli i znoja koji su sijali iz poprečnih brazdi visokog čela.

„Na ovim stepenicama sam osjetila kao da me gurnuo“, stanovnica prilično velike vile, građene krajem osamdesetih, bila je vidino uznemirena. Anton je izašao u dvorište i osmotrio široku zadnju baštu sa terasom i bunarom. Iako je bilo podne i sunce visoko u zenitu iz tog bunara je mogao čuti noćni huk. Ukućanima je to prećutao. Okrenuo se prema fasadi. Kuća nije bila stara, ali je fasada otpadala dajući mu jasan znak da ne žive samo ljudi u njoj. Bilo je tu još nečeg, upravo onog čime se on bavi, u njoj su boravile sjenke.

Razdanjene noći i svetla malog grada na obali Egejskog mora su se razlivali ulicama bez trotoara. Načičkana kola kraj puta su ometala lokalnog psa u dremanju koje nema kraja i konca, koji tu, baš na tom mestu, između pesaka i kontejnera, leži i ležao je dok se ovaj grad još nije izgradio. Opominje prolaznike da koračaju polako i pazljivo, podseca da nisu prvi koji gaze ovaj pesak pun zlatnog zrnevlja. Poput Kerbera postoji ovo misteriozno bice koje menja obličje iz dana u dan, iz veceri u jutro.

“Gde si bila nesrećo? Ceo dan te tražim!”

“Svašta, zašto bi ti mene tražio? Ne razumem, ne trebaš mi, ne volim  te, neću te i ti mene tražiš?”

“Slušaj mala, dok smo pod istim krovom, tj nebom, ja na tebe pazim!”

“Vidim…”reče podrugljivo mala, pa nastavi zamišljeno,”šta si ti meni? Hajde, objasni mi!”

“Ja sam ti sve! Ja sam ti otac i sve što možeš da zamisliš po muškoj liniji…”

Kroz zamagljeno prozorsko staklo pokušavao je da dodirne krov... To je ta kuća koju svakoga jutra sa prozora dodirne pogledom. Između dva opuška cigareta, dve neispijene šolje kafe, ustane prošeta do prozora i između...

 To nisu jutra, dani, to su skrivanja između predaha ophrvanih bizarnim sadržajem. Između njih, u intervalima, odvijaju se uzdasi, pogledi u neodređenom pravcu, besmislena nadanja u čudo i pogledi u krov kuće broj 3.

Pages