Foto: 
autor nepoznat

Iz života mojega - Epizoda: Nema ništa od penzije

Desilo mi se pre par godina dok sam obavljao poverene mi radne zadatke, da šibnem nekoliko prstiju na cirkularu. Srećom, nisam ih odsekao, nego samo oštro zarezao. Krvi do kolena, a radionica k’o Kosovo posle bitke. Dok mi je preventivno umotavao prste, upita me gazda firme kako sam to uspeo posle dugogodišnjeg iskustva na toj mašini, a ja mu kažem da sam samo hteo malo da manikiram nokte, pri čemu mi se omaklo. I odosmo kod reonskog lekara. Čika doktor mi pregledao prstiće, dežurna sestra ih još jednom prepakovala, pre odlaska u bolnicu na šivenje, jer u lokalnoj ambulanti šivaća mašina nije bila nešto ispravna, ili je bio neki nedostatak materijala u pitanju. Po povratku iz bolnice moj doktor, koji je nezajebiv u deljenju bolovanja, otvori mi bolovanje i zakaže kontrolu za petnaest dana, uz redovno ambulantno previjanje. Znao sam da mi povreda nije baš toliko ozbiljna, ali dve nedelje odmora ipak znači.

U zakazano vreme sam se uredno javio na kontrolu, i na doktorovo pitanje o radnoj sposobnosti moje ruke počeo sam da se previjam od bolova, kukam, plačem i zapomažem, pa iskamčim još nedelju dana odmora. Istini za volju, da je doktor blesav ne bi bio doktor, ali ako je čovek već rapoložen da časti bolovanje, sramota je odbiti, što je na sledećoj kontroli rezultiralo sa još jednom nedeljom bolovanja. Na poslednjoj kontroli, doktor me upita da li da mi zaključi bolovanje, jer po zakonu dao mi je maksimalno što je mogao, ili da me uputi na lekarsku komisiju. Ipak, uvideo je doktor da sam hteo da počnem sa padanjem u nesvest bez padobrana, i za kratko vreme uredno popunjeni dokumenti bili su spremni za lekarsku komisiju.

Obzirom da je Srbija zemlja bolesnih i povređenih, neverovatno brzo sam došao na red za komisijsku procenu mojih radnih sposobnosti. Nadležni doktor u kancelariji komisije, stariji neki čiča zreo za penziju, stavio naočare da izgleda ozbiljno, gleda u papire, gleda u mene, pa obrće turu nekoliko puta, i konačno me pita za zdravlje. Gledam na pod, vidim vinas ploče na betonu, pa ako počnem da skakućem u nesvest može se desiti da se i stvarno povredim, tako da sam se ipak odlučio na tiho jecanje sa prenapaćenim izrazom lica, kao da sam se upravo porodio. Gleda me doktor i ubrzo me upita da li bih mogao u penziju, kao radno nesposoban. Kalkulator u mojoj lobanji je odmah izračunao da konstantan mesečni prihod sa prihodom iz moje radionice uopšte nije loša varijanta, tako da sam sa izrazom lica na samrti rekao da bi mi to bio spas. Ali, doktor je ipak matori lisac, i u jednom trenutku me upita:

-  A, jel’ brašo, jel’ možeš ti još da jebeš?

Gledam ga belo, još neverujući šta me pita, jer takvo pitanje sam mogao očekivati od svakoga, ali ne i od lekara lekarske komisije. Naravno, u meni se probudio alfa mužjak koji nije dozvolio negativan odgovor, a onda se lekar opet oglasio:

-  Pa, brašo, ako možeš da jebeš, možeš i da radiš. Evo ti još dve nedelje bolovanja, i to je sve što od mene možeš da dobiješ. I to samo zahvaljujući dobroj predstavi.

-  Ko me je ter’o da se kurčim? - bilo je prvo što sam pomislio dak sam izlazio iz kancelarije.

 

Komentari

Komentari