Iz trećeg ugla

Ako imate 50  i više eura za bacanje ili obraz kao djon, pa karte žickate od bivših kolega, vi ste svakako otišli na jos jedan performans u nizu, u osvit Božića, njihovog! , Nove godine, i naše i njihove, zime, snega i bljuzgavice na raskopanim  beogradskim ulicama, a samo dve nedelje nakon što nam se nebo  (betonsko) sručilo na glavu.

„Dejan Bodiroga je bivši srpski košarkaš. Mnogi ljubitelji košarke ga smatraju najboljim igračem koji nikada nije igrao u NBA ligi. Sa reprezentacijom SR Jugoslavije Bodiroga je osvojio srebro na Olimpijskim igrama 1996, dva svetska prvenstva i 3 Evropska prvenstva ... Proglašen je najkorisnijim igračem svetskog prvenstva u košarci 1998. godine. Dva puta je dobijao zlatne značke Sporta, nagrade za najboljeg sportistu u SR Jugoslaviji. Dejan Bodiroga, zbog liderstva, košarkaške inteligencije i sposobnosti, je važio za igrača koji igra na svim pozicijama...

Svanulo nad velegradom. U šolji poslednji srk turske kafe, ispod prstiju tastatura, a u glavi pokretne slike najnovije produkcije ispirača mozgova. Otresam utisak i stavljam ga na papir, tako manje boli, osvesti se lutanje po ostacima razuma i nekako se presabere na beloj pozadini.

Priznajem da sam prvi deo ove narodne umotvorine pozajmio, ali ne i ono u nastavku – što ga tera prema piću, već nešto drugo – da robuje urođenim stereotipima, mada su i prvi i drugi jednako štetni.

Rimski vodovod je čuvena gradjevina napravljena  još u I veku, u doba četvrte Flavijeve legije za potrebe vodosnabdevanja vojske a potom i civilnog stanovništva. Rimski kastrum, jako vojno utvrdjenje u rimskoj provinciji Meziji, oko kojeg je nikao grad Singidunum, imalo je pijaću vodu i odlično uredjen vodovod koji je sproveo vodu iz mokroluškog potoka do samog Kalemegdana odnosno centra kastruma.

Idemo na lepše stvari. Juče su u Parizu svečano zatvorene Olimpijske igre. Bilans naše, nikad brojnije ekipe, je na kraju ispao dobar – 3 zlatne, 1 srebrna  i 1 bronzana medalja.

Pre nekih desetak dana portal Koreni je objavio „rimejk“ podužeg teksta Cvijetina Milivojevića „Miljenica“ i „pastorče“ ili kako se od „Gospodaru zapovedaj“ stiglo do „AV – Crvena zvezda ne sme da stane“, od 15.decembra 2023. Za neupućene „Miljenica“ je Crvena Zvezda, a “pastorče“ (čak i bez onog velikog početnog slova „P“) je naravno Partizan, pa sve tako  u duhu naslova na nekih 5-6 strana sitno kucanog teksta.

Reagovao sam na taj tekst i u komentaru napisao:

Dve trećine života živim na Novom Beogradu, u malom bloku blizu Sava centra. Sedam zgrada sa kosim krovovima, fasadna cigla, zelenilo i uredjene zelene površine. I Mesna zajednica „Gazela“, čini mi se da se tako zvala, dok smo još bili zajednica i dok je to ličilo na mesto. Ali sa dolaskom devedesetih polako počeše da nas zaboravljaju.

Umrežena stvarnost, vez beskrajne iluzije: varka, fotomontaža, reklama, psihijatrijska čekaonica, raspad svih ljudskih vrednosti, izgužvana istina, ispeglana laž...
U šta se ovaj svet pretvara? U nešto virtuelno, nepostojeće, zasigurno.
Jeste, više volim da vidim svoje ulepšano lice, ali ne do neprepoznavanja! Naravno da moj umetnički izraz otvorenog srca, naivne prirode zrele žene, jeste ona autentičnost koju ću uvek negovati i koji će biti ispred onog ulepšanog lica kao moje stvarno ja.

Iza zatvorenih vrata je lakše. Živi se, nekako... Životari se i strepi se u tišini. Miševi u malim rupama, a mačka ispred i baš je briga, uživa, živi punim plućima.

Komadi srca osušili se od čekanja na život. 

Pages