Goran Došen

Prišunjali smo se i zalegli iza jednog grma, odakle smo imali dobar pregled situacije. Na svega nekoliko metara od nas, stajao je neprijateljski stražar. Koračao je lijevo – desno, nesvjestan našeg prisustva. Odmah iza njega nalazila se neprijateljska baza i logor za ratne zarobljenike.

Kada bih imao potrebu da pričam o prošlim vremenima, pričao bih onako kako je bilo, a možda i ne bih, jer ja sam samo čovjek, a čovjekovo pamćenje je varljivo. Varljivije je utoliko što je dalje u prošlosti, jer je presvučeno maglama i događajima koji su se preplitali i događali, a svaki je ostavljao trag u onom prethodnom, pa čovjek više ne može da razluči koliko je njega u događajima, a koliko je događaja u njemu.

Moja je zemlja dokle pogled seže.

Ona me miluje, poji i hrani.

Groblje predaka za nju me veže,

zato se ona voli i brani.

BALADA O ČOVJEKU

Centar male varoši je izgledao sasvim obično i nije se razlikovao od drugih gradića slične veličine. Tu su bile  crkva i škola, a preko puta se nalazila zgrada opštine. U mnogim ulicama umjesto asfalta, još uvijek je stajala turska kaldrma. Tokom ljetnjih mjeseci, centar je postajao velika promenada, gdje su se mogli sresti ljudi do ranih jutarnjih sati. A zimi, poput ove, varošica je postajala grad duhova. Na ulici se tada nalazio samo onaj koji je poslom ili nekom nevoljom morao izaći iz kuće. Snijega nema, ali nema ni sunca.

Avion je klizio, činilo se lagano, tek nešto ispod oblaka. Skoro svi putnici su spavali. Samo poneko usamljeno svijetlo nad sjedištem je pokazivalo da se nisu svi predali slatkom carstvu sna. Neki su čitali, a neki su tiho razgovarali. Bila je to tišina nalik na onu iz biblioteke. Spokoj izazvan laganom nebeskom  plovidbom, samo bi povremeno remetilo prisustvo stjuardesa, koje su spretno i pažljivo hodale između redova sjedišta, trudeći se ispune sve želje putnika.

Šolja crne kafe, već ohlađene i opušak tek ugašene cigarete. To je slika mog jutra. Gledano sa strane (pa budimo iskreni čak gledano i iz mog ugla) ne bi se reklo da je to jutro nešto drugačije od ostalih. Evo mene opet za stolom u pidžami i kafa i cigarete i dim. Pa, ipak, ovo jutro razlikuje se od drugih sličnih.

I rodi se čovjek samo da bi mogao umrijeti. Ova misao rodila se u glavi Radomira B, jednog proljećnog jutra, dok je sjedio na klupi u parku i posmatrao cvijet bijele rade. Nije se obazirao na slučajne i namjerne prolaznike, nije čuo bat njihovih koraka niti zvuk istrošenih motora gradskih autobusa koji su saobraćali u blizini. Samo je gledao u cvijet bijele rade.

Radan je cvokotao od zime dok se pitao šta mu je sve ovo trebalo. Duboko u planini, usred guste šume, uvlačio je glavu dublje u kaput dok je studeni vjetar kao žiletom sjekao kožu lica. Mogao je sad kao čovjek, kao svaki domaćin da bude uz ognjište, uz toplu peć, umjesto što se smuca po planini i šumi jureći neke duhove iz babskih priča.

Ovde se put račvao. Svaki pravac je vodio nekuda na svoju stranu. Kojim putem ću dalje poći zaista nije bilo odviše važno, jer nisam išao nikuda određeno. Bilo je svejedno, utoliko više što nisam imao cilj svoga putovanja. Dobro, nazvati ovo putovanjem je malo pretenciozno. Ovo je bilo lutanje, kretanje po onoj  putanji kojom put odvede.

Tržni centar u ovom djelu grada postoji već nekih dvadesetak godina. Bilo je onih koji su njegovu gradnju pozdravili, kao i onih koji su učinili sve kako bi spriječili njegovu izgradnju. Ipak na kraju se ispostavilo da je lokalna zajednica svoj život gradila oko njega.