Goran Došen

Goran Došen je rođen 4. jula 1981. godine u Sarajevu. Završio je gimnaziju i vječiti je student Fakulteta političkih nauka. Živi i radi u Beogradu. Od 2019. godine objavljuje svoje radove u više zbornika. Prednost daje prozi nad poezijom. Autor je knjige „Dnevnik jedne jeseni“.

Šolja crne kafe, već ohlađene i opušak tek ugašene cigarete. To je slika mog jutra. Gledano sa strane (pa budimo iskreni čak gledano i iz mog ugla) ne bi se reklo da je to jutro nešto drugačije od ostalih. Evo mene opet za stolom u pidžami i kafa i cigarete i dim. Pa, ipak, ovo jutro razlikuje se od drugih sličnih.

I rodi se čovjek samo da bi mogao umrijeti. Ova misao rodila se u glavi Radomira B, jednog proljećnog jutra, dok je sjedio na klupi u parku i posmatrao cvijet bijele rade. Nije se obazirao na slučajne i namjerne prolaznike, nije čuo bat njihovih koraka niti zvuk istrošenih motora gradskih autobusa koji su saobraćali u blizini. Samo je gledao u cvijet bijele rade.

Radan je cvokotao od zime dok se pitao šta mu je sve ovo trebalo. Duboko u planini, usred guste šume, uvlačio je glavu dublje u kaput dok je studeni vjetar kao žiletom sjekao kožu lica. Mogao je sad kao čovjek, kao svaki domaćin da bude uz ognjište, uz toplu peć, umjesto što se smuca po planini i šumi jureći neke duhove iz babskih priča.

Ovde se put račvao. Svaki pravac je vodio nekuda na svoju stranu. Kojim putem ću dalje poći zaista nije bilo odviše važno, jer nisam išao nikuda određeno. Bilo je svejedno, utoliko više što nisam imao cilj svoga putovanja. Dobro, nazvati ovo putovanjem je malo pretenciozno. Ovo je bilo lutanje, kretanje po onoj  putanji kojom put odvede.

Tržni centar u ovom djelu grada postoji već nekih dvadesetak godina. Bilo je onih koji su njegovu gradnju pozdravili, kao i onih koji su učinili sve kako bi spriječili njegovu izgradnju. Ipak na kraju se ispostavilo da je lokalna zajednica svoj život gradila oko njega.

Ima nešto tužno u odlasku vozova. Svaki put kada napuste stanicu, malo tuge se uvuče u srce. Čovjek može i ne mora da se raduje dolasku voza, ali se još niko nije radovao njegovom odlasku. Bez ikakve zle namjere, potpuno nenamjerno, čovjek je uspio da to čudo tehnike pretvori u metaforu, u simbol tuge i napuštanja.

Sahrana je bila tužna kao što su, uostalom, tužne sve sahrane. Ova je bila i tiha. Nije se čulo ni naricanje. Tužni, tihi zbor stajao je nad svježom humkom. A iznad humke krst sa imenom Andrej Simić. Ne vjerujem da je bilo ko iz okoline čuo za Andreja Simića, ali svi su čuli za Ankera.

U zavisnosti od toga koga pitate, dobićete različite odgovore o Ankeru. Jedni će reći da je bio dobro dijete i poslušni sin, dok će drugi reći da je bio teški probisvijet i prevejani kriminalac. I jedni i drugi su u pravu. Kako je to moguće?

Put je trajao četiri sata, ali mi je trebalo cijelih trideset godina da se vratim. Nevelik put, ali nikad duži povratak.

Kada se sve sabere i oduzme, danas je bio dobar dan. Uskoro će se završiti, jer je do ponoći ostalo još oko pet minuta. Bez obzira na to, treba biti pošten pa reći, da dugo, vrlo dugo, nisam imao bolji dan.

Probudio sam se kasnije nego obično. I fino sam spavao. Doručkovao sam uobičajeno. Osjećao sam se nervozno, a opet u neku ruku i bezbrižno. Da li je moguće da se čovjek tako osjeća? Izgleda da jeste.

Noć. Mrak u punom kupeu i kloparanje točkova voza čine neku mučnu atmosferu. Svi spavaju, osim mene. Sjedim do prozora i gledam u mrak. Sve je crno. Tek tu i tamo, za trenutak, promakne neko usamljeno svijetlo. Ne gledam na sat, ali ponoć je odavno prošla. Bližimo se granici. Razmišljam. Misli mi lutaju. Mislim o kući, o porodici, o sebi. O njoj.

Pages