Goran Došen

Goran Došen je rođen 4. jula 1981. godine u Sarajevu. Završio je gimnaziju i vječiti je student Fakulteta političkih nauka. Živi i radi u Beogradu. Od 2019. godine objavljuje svoje radove u više zbornika. Prednost daje prozi nad poezijom.

Ko sam ja lično, to nije važno. Važno je ono što radim, čime se bavim. A čime se to bavim? Osnivač sam (ali ne i vlasnik) jednog udruženja, službe, agencije. A čime se bavi ta agencija? E, pa to je već malo teže objasniti. Ne zato što je teško, već zato što je skoro pa nevjerovatno. Vidite, agencija i ja sa njom se borimo protiv čudovišta. Da, znam kako to zvuči. To je bila i moja reakcija kada sam se prvi put susreo sa tim svijetom. Kako sam se susreo? Kako i zašto biće vam jasnije ako ovu priču ispričam od početka.

Marija je zapalila svijeću i prekrstila se. Izlazeći iz crkve, skinula je crnu maramu koja je obuzdavala njenu dugu kestenjastu kosu. Smjernog pogleda iz dva bademasta oka uputila se kući.

Od crkve do Marijine kuće bilo je svega oko pet stotina metara i Marija je taj put uvijek, osim u slučaju nevremena, prelazila pješke. Na taj način upoznavala je i svoj novi komšiluk, jer se u ovo predgrađe doselila tek prije šest mjeseci. Osim dvoje ili troje komšija nije poznavala nikog i još uvijek se navikavala na novo okruženje.

Subota veče je, kao što znate ili ne, najbolje vrijeme za lov. Zašto? Zato što su ljudi tada opuštenij, nekako prijemčiviji, lakše im je prići. Subota veče je kulturološki utemeljena kao vrijeme kada  osobe poslije radne nedelje kao suparnici postaju privržnici. Iskreno, nisam siguran da li riječ privržnici uopšte postoji u jeziku, ali jasno vam je šta sam htjeo da kažem. To je vrijeme kada se u otuđenom svijetu traži bliskost. Kod životinja postoji sezona parenja koja se dešava jednom godišnje u određeno vrijeme, kod ljudi je to subota veče.

Na to okupljanje sam krenuo tri sata ranije. Kad živite u udaljenom gradskom predgrađu, onda tako mora. Prigradski red vožnje kao da je pratio uputstvo za uzimanje antibiotika – na svakih šest sati. Tako je kako je, druge nije bilo. Trebalo je stići do centra grada. Dug je put od predgrađa.

Stajao sam na litici zagledan u bezdan. Koliko li ima do dole? - pitao sam se. Imam li snage za taj posljednji korak? Koliko bi pad trajao? Sve što treba da uradim je da napravim samo jedan korak. Nisam se plašio smrti, bar sam tako govorio sebi, već onoga što će se desiti ako preživim. Šta ako ostanem u bolovima, invalid, nepokretan? Ko će da brine o meni?

Eho udaraca sjekire pronosio se kroz toplo septembarsko jutro. Gomila isječenih drva uzdizala se u dvorištu dvospratne kuće, dok se jedan mladić borio sa panjevima i kvrgama na oblicama koje je cjepao. Znoj se u malenim potocima slivao niz njegovo čelo, obraze i tijelo. Bilo je pretoplo, iako je bilo tek devet sati.

Umiruće sunce bacilo je posljednji pogled na svoj odraz u kapima kiše koje su zaostale na lišću i travi nakon današnje provale oblaka. Nebo se zarumenilo i sunce je zašlo za planinske vrhove. Temperatura je istog trena počela da se spušta. Vedra noć, naročito u planini najavljuje mraz.

Duboko sam udahnuo. Opijao me je taj proljećni vazduh. Osjećao sam sunce u očima. Osjećao sam zujanje u ušima. Grudi su se nadimale. Poslije onako ljute i hladne zime, ovo je bio dar. Sunce je granulo, bilo je relativno toplo, dan kao stvoren za šetnju. I bilo je vrijeme da protegnem ove moje noge, zaspale i željne malo lutanja.

Zoranova mala spavaća soba, imala je ulogu i radne sobe. U ćošku je stajao rasklopivi kauč sa skoro uvijek neraspremljenom posteljinom. Uz kauč je bio stari kompjuterski sto, koji je sada služio kao pisaći. Pored vrata su stajale dvije ručno pravljene police za knjige. Napravljene su vješto, ali od materijala koji je bio dostupan, tako da su bile mješavina dasaka, iverice i šperploče. Sadržavale su skromnu biblioteku od nekih 300 knjiga.

Teška metalna vrata okružnog zatvora, zatvorila su se za njim. Pogledao je oko sebe, u ono što ga okružuje i shvatio da ljepši dan nikada prije nije vidio. Sunce je sijalo, ptice su pjevale, sve je bilo savršeno. A tek je bilo jutro. Duboko je udahnuo dopuštajući da mu vazduh slobode ispuni pluća. Bilo je moćno. Malo mu se i digao od tog osjećanja. Namjestio je stvari u pantalonama i uputio se prema parkingu. Tamo ga je čekao biser domaće auto industrije, naslijeđen od oca, Zastavin jugo florida.

Pages