Goran Došen

Goran Došen je rođen 4. jula 1981. godine u Sarajevu. Završio je gimnaziju i vječiti je student Fakulteta političkih nauka. Živi i radi u Beogradu. Od 2019. godine objavljuje svoje radove u više zbornika. Prednost daje prozi nad poezijom.

Noć je bila ispujena glasnom grmljavinom i povremeno je, kao mačem, presječena bljeskom munje. Okean je bio nemiran i talasi su udarali snažno o stijene, gonjeni jakim vjetrom. Brodići privezani u luci, podizali su se i spuštali u ritmu disanja crnih voda okeana.

Neposredno uz luku stajala je jedna stara drvena ribarska kafana. Kišni slapovi slivali su se niz vremenom propali krov, pa niz trošne, mahovinama obrasle zidove.

Petkom radno vrijeme prolazi najsporije. Neko će reći, naprotiv, da je to slučaj sa ponedeljkom. Ne, ne. Ponedeljak prolazi baš onako kako treba, svojim tempom. Ali petak… Taj đavolčić se usidri, ukopa, odupire i ne popušta ni malo. Ni sekunde brže nego što je pisano. Naravno, potpuno je ispravno pretpostaviti da je to zato što željno iščekujemo vikend, pa nam vrijeme do njega mili poput puža. Sa jednim takvim tvrđenjem bi se najvjerovatnije složio i Ajnštajn sa svojom teorijom relativnosti. Ali nije to.

Smrt nije strašna, strašna je konačnost. Strašna je zbog toga što oduzima izbor i donosi izvjesnost. Kada smrt dođe po svoje, to je kraj. Ostajemo bez voljene osobe, bez voljenog bića. Ostajemo bez vremena i svega što je ta osoba nudila. Oduzimaju nam se sve mogućnosti koje je njeno prisustvo nudilo. Da, smrt nije problem, problem je konačni kraj. Smrt je samo manifestacija kraja. Bar do onog trenutka dok čovječanstvo ne nauči da prevari smrt ili da priziva duhove. Do tada, ovo ostaje neriješivo uz poneki pokušaj razmišljanja o zagrobnom životu.

Topla ljetnja noć. Sparna, a tiha. Ne čuju se ni zrikavci. Bože, zašto se ne čuju zrikavci? Tišinu ponekad prekida neki šapat. „Tišina tamo...“, ućutkuju nas komandiri vodova. Znoj curi ispod šljema. Da mi je za trenutak da ga skinem. Ćutim. Stežem pušku jače... Na svega pet stotina metara neprijatelj čeka. Da puca. Da ubije. Da ubije mene. Pucaću prvi. Ubiću prvi. Zašto je ovako vruće? „Tišina!“, umiruje šapatom komandir, „Neprijatelj sluša“. Uskoro će napad. Vadim bajonet iz korica i stavljam ga na pušku. Tijesno je ovde u rovu. I mračno. Usta mi se suše.

Ladislav, kraljevski rizničar, sjedio je za masivnim drvenim stolom. Na zidovima oko njega visili su štitovi i kraljevska znamenja. Pomno je pregledao svitke državnog budžeta. Svaki čas treba da se sastane sa dvorskim savjetnikom vojvodom Miliborom. Nije bio siguran oko čega je ovaj sastanak pa je za svaki slučaj ponio sve izvještaje za posljednjih šest mjeseci.

„Eto i to je gotovo“, pomislila je u sebi Dušanka Jovanović Duška. Pomalo odsutno, gledala je u monitor lap – topa pokušavajući da se izoluje od buke u redakciji. Sjedila je za svojim stolom i opet  iščitavala mejl. Advokat ju je upravo obavjestio da je razvod okončan. Još samo da potpiše papire, ali to će se, kako je advokat rekao, obaviti čim se za to steknu uslovi, tj. čim prođe ova epidemija.

Danas je mama opet plakala. Ne volim da je vidim tužnu. Onda sam i ja tužan. Ovih dana mnogo plače. I ja plačem kada je vidim takvu. Od kada je počela ova epim…epedija…epdm… bolest ne idemo u vrtić. Mnogo mi nedostaju drugari i vaspitačica. Mama kaže da je sada najvažnije da se ostane u kući. Tata i dalje ide na posao, a mama je kod kuće sa mnom. Igramo se raznih igara da nam vrijeme brže prođe. Ponekad gledam kroz prozor i vidim čike i tete kako prolaze, a na licu imaju masku. Mama kaže da to tako mora.

Makadam je vrištao, dok su preko njega bijesno prelazili točkovi divljeg terenca. Kao i za dobrim konjem, tako se i za ovim automobilom dizao oblak prašine. Podnevno sunce, djelimično sakriveno iza oblaka, gledalo je pomalo začuđeno divlji trk ovog mehaničkog konja. Crni džip, prekriven tankim slojem fine kamene prašine, zaustavio se pred dvorištem stare seoske kuće.