Vladimir Radovanović

Rođen 22. aprila 1964. u Čačku, završio Gimnaziju u Čačku, nisam završio istoriju. Radim u Pošti Srbije, oženjen, otac dve kćerke. Napisao sam dramski tekst Uspavanka 1992., zbirku  kratkih priča Nedovršeno 2016., zbirku kratkih priča Ples žene leptira 2018. Spremam fragmentarni roman Mesečeva ulica, kada još uvek  ne znam... Volim književnost Dostojevskog, Kafke i Sabata. Navijam za Crvenu Zvezdu, najbolja rok grupa su Rolingstonsi, a u pokojnoj Jugoslaviji Atomsko sklonište i Azra. Mrzim svaku zemaljsku vlast, a nisam anarhista.

San je bio kratak i prekinut demonskim prstima. Modrice po vratu, brisao sam ledenom vodom i želeo sam da mogu da vidim. Poderani pokrivač nije mogao sakriti prazni deo kreveta. Reči koje su bile snovi, progutale su svežinu noći. Gašenje noći bilo je tiho, a jutro u buđenju prepuno kapi.

Došao je čas ? Zgrčeno telo koje podrhtava, čas vidljivo čas prikriveno. Prazne misli koje udaraju sve snažnije, to je... Stanje postojanja, čestih dana ili praznih tihih noći koje se stapa sa kišom i klizi. Taj čas traje i traje. Ne nije ovakav, nikada ovako nemoćni izraz privida nije se zgrčio, sakrio, drhtao. Ni ime ne može više puta ponoviti da sasvim siguran je da on je. On ili ... Dopirali su do njega zalutali vapaji, odbeglih senki. Iz mraka su se vraćale senka za senkom u nepravilnom podrhtavanju dana, pozne noći.

Čudni dani, čudno proleće koje je više ličilo na poznu jesen, nego na radost života. Sve kao i vreme u kojem sam postojao. Ne mogu reći da je bilo šta drugačije, mnogo drugačiji nego godinu, dve, više godina ranije, slično je ili samo osećao sam se... Stariji, bespomoćniji, beživotniji. Nisam imao volje ni za sitnim radostima, bekstvima, beleškama...jednostvano osećao sam se kao predmet, ostavljen negde, odbačen koji samo diše i ne razlikuje se od stvarnog odbačenog predmeta.

Očajanje, lenjost i jadikovanje. Pad, patetična igra ćutanja. Jedno telo koje narasta, postaje prazna naduvena mešina koja pomera se s kraja na kraj i ništa više ili najviše to. Merenje isticanja vremena, brisanje znoja koji davi... Ponekad, ali retko uspevao je da natera sebe, da probudi se i prošeta to prozora, da na trenutak pogleda svet. Suženi svet u pogledu koji postoji. Dovoljno, bez želje da pogled razbudi zaleđene misli. U tom pogledu smenjivali su se kratkotrajni prizori, kiše, sunca koje budi život, beline pokrivene tamom...

Poslednji naš razgovor bio je neprijatan i kratak. Uputila je nekoliko uvreda i pretnji, čak rekla je da ću najebati, ako još samo jednom pozovem je. Ćutao sam znajući da nemam nikakvih izgleda da izgovorim reč, i da je uzalud suprotstaviti se bujici histerije. I glas, bio je hladan, ona boja glasa koja čak uliva strah ili neprijatnost. Da bio je to naš poslednji razgovor negde u poznu jesen dok sam se vozom vraćao nazad. Osetio sam i nekakvu tugu, bila mi je draga i voleo sam razgovore sa njom, umeo sam da trpim i njen bes. I događale su se neprijatne scene više puta, ali sada je kraj.

... Pokušavao sam da se prisetim koji je presudni, besmisleni trenutak, jedan od mnoštva u mnogim danima, mnogim godinama bio taj ? Zatvaram oči, pravim se da spavam, da neko od putnika ne bi poželeo da započne razgovor. Iskreno, nisam raspoložen za priče, bilo kakve čak i smislene, možda korisne. Odbijam mogućnost da dogodiće se čudo i da ću saznati nešto novo, korisno, preko potrebno. Neka mi oproste, ne želim razgovor. Želim biti sam sa svojim mislima dok bežim od sebe i odlazim sebi.

Ne reči, ne pokreti, misli, nevidljive, vrele, pune zlobe, bilo kakve, samo da su misli. One kao magnet, privlače odbeglo, ludo, divlje, sve i svakako. Misli. Oslobođene, besposlene, odlutale, umorne...

Uvek su me vodile po razvalinama, kroz mračne ulice, u najdublje iskopane tunele, u podrume iz kojih se nije nazirala svetlost. Oduvek sam ih voleo, priželjkivao, tragao za njima i uvek dolazile su slike misli iznenada, lovile me nespremnog, zbunjenog. I zaustio bih, i dobijao bih odgovor – „ Tražio si nas, tu smo...“

-----------------------

Beznađe, očaj...koje još reči mogu, a ima ih previše, opisati stanje nemoći. I tada, pohrlimo sebi u tami sobe, u skrivanju, u bekstvima ili poželimo sličnog. Da upućujemo iznova reči, da opisujemo stanje bedačenja koje traje i kome se ne vidi kraj.

 Jutro me je zateklo tužnog, očajnog.

„Nisi mi poželeo laku noć. Nije lepo... Ja imam skriven život, otvorila sam ti vrata taman koliko je potrebno da ne pređemo granicu ... „

„Oprosti. Ne mogu da kontrolišem sebe. Tražim meru odnosa postojanja. Želim da pokažem da... „

„U redu je. Imam puno obaveza, rad sa ljudima. Znam da bi želeo da ti pišem  o ..., ali to traži vreme. A ti si ozbiljan, dubok, to traži pažnju. Tu sam, nikuda neću otići....“

..................

Dođe vreme, kada jednostavno moraš biti sam. Jasno povučenom nevidljivom granicom, odvojiš se od sveta i luduješ, sanjariš, bilo šta. Ali sam. Osećao sam potpuno zasićenje svetom i sobom u njemu. Ponavljalo se sve, isti ljudi, isti razgovori, jedan dan mogao bi ko zna koliko puta biti preslikan, ponovljen.

Pages