Slavica Šibalić

“Pedeset i neke” rođena u Aleksincu. Živi u Bajinoj Bašti. Piše kratke priče i pesme u prozi. Raspolaže bogatim životnim iskustvom i u pisanju je tematski raznovrsna, fokusirana i racionalna. Opise i stavove iznosi jasno, dosledno, tematski provokativno, do golih emocija koje pogađaju pravo u srž. Osećanja o sebi, drugima, događajima i viđenjima, iskazuje plastično, skoro do opipljivosti. Želi da ostavi trag. Slika za svoje zadovoljstvo.

Plavokosa devojka je trčala morskom obalom. Oko njene glave skakutao je „konjski rep“. Padalo je veče i sunce se utapalo u nedogled. Pre bi se reklo da je ulazilo u more da se još jednom okupa i osveži pred spavanje. Bilo je jarko rumeno kao obrazi lutke od krpe koju sam kao dete imala. Zvala sam je „Lutka molovana“. Sa sledlećim pogledom ka horizontu, zaključih da je sunce zaronilo i otišlo na drugu stranu sveta. Nastupilo je međuvreme -  period ni svetlosti ni tame.  Bonaca.

Prijatelj mi kaže: "Ne plači", a to izazove još jaču navalu suza. Kaže mi nešto lepo, a ja ridam. Postajem samoj sebi dosadana. Rešila sam da od ponedeljka bude drugačije. Da prikupim snagu, da se dignem sa mokre, mrtve grobljanske zemlje, koju stalno prekopavaju, zakopavaju, otkopavaju, zatrpavaju. Zato ne može ništa zeleno trajno da izraste.

Silovito me udarila. Ta životinja. A onda me je skopala svojim kandžama i tamo gde su se njeni oštri nokti jaki, oštri kao veliko trnje, zabili u moje meso, potekli su krvavi potočići. Bolelo je, ali me nije bilo strah. To sam odavno prevazišla. Jednog sam se samo plašila - da mi svojim kandžama ne probode srce. Jer, dok je ono celo i nepovređeno, znala sam, sve ću preživeti i nadživeti.

Silovito me udarila. Ta životinja.

Udobno se smestim u ležaljku i pustim sunce da mi zagreje svaki milimetar kože.

Umrle su reči pre nego što su izrečene. To je situacija kada osobi, sa kojom si nekada biо nešto više od prijatelja, umre taj osećaj potrebe, povezanosti i zaboraviš na nju celog bogovetnog dana. Ama, ni za trenutak ti ne padne na pamet. Ništa, što te nekada skoro sve podsećalo na nju, sada ne postoji. Najgore od svih varijanti je ona kada se slučajno, ipak, ali slučajno, setiš nje, ali ne pozoveš da je pitaš: "kako si...šta radiš..." Ili ono prozaično: "Da li je i kod vas danas padala kiša?"

Prvo će se pojaviti slika njegovog rođenja. Prvi pokušaji hodanja.

Niko ne zna koliko je končić dugačak.

Eto, to je bila zamerka – imam vremena za FB, a nemam za nju.

Dobrota ima najveću etičku vrednost.

Pages