Dragiša Čolić

Ovi mlađi bi rekli – otkačen! Već četrdesetak godina, u najboljim godinama (vrti drugi krug). Rođen u Beogradu, na Banovom brdu. Zanimanja: privrednik – uspešan (radio za najveće jugoslovenske firme u zemlji i inostranstvu), potom – advokat (neki kažu, čak i dobar), a zatim – i pisac, slučajno, za vreme bombardovanja, jer spadam u one koji kad nemaju šta da rade, moraju nešto da rade. A onda su neki ljudi rekli – Vi pišete o strašno ozbiljnim stvarima na strašno neozbiljan način i meni se to dopalo, pa sam nastavio da pišem i eto me tu gde sam.  

Životne devize:

- Život je dvosmerna ulica – koliko od Kragujevca do Beograda, toliko od Beograda do Kragujevca (u savremenoj terminologiji poznato kao "teorija reciprociteta").

- Život je sličan vožnji kola – uputno je da koristiš svih pet brzina, uključujući i rikverc, kad zatreba (ovo sam ja sam smislio, niko mi nije pomagao!).

- Bolje biti lud nego zbunjen (iz drevne priče o ludom i zbunjenom).

- Voli za ručkom da otvori flašu dobrog vina. Dve mu je mnogo.

- Zadovoljan – čitavog života imao za flašu vina (dobrog).

- Ima decu. I unuke. Voli ih sve, ali ne živi njihov život, jer i oni imaju pravo na svoj. A važi i obrnuto, jer – u skadu sa novim sistemom vrednosti, kad-tad dolazi ono  "Menjam šlogiranog dedu za neku drugu nepokretnost."

- Bogat. Ima Gagu (oči boje lavande). Mnogo je voli. I ona je advokat, pa tako prvi put u životu obožava svog šefa. Pristala je, dobrovoljno, da bude recenzent mojih tekstova (Bolje da ja vidim šta ova budala piše. Omaći će mu se nešto – politički!).

- Omiljena pesma – Oči boje lavande (opet!).

Upravo sam odgledao emisiju „Iza vesti“ koju vodi Danica Vučenić na TV N1, gost Srđan Milivojević, predsednik Demokratske stranke, sa kojim pomenuta voditeljka vodi dijalog i odmah da kažem svoj glavni utisak.

Da, mi smo sebi najveći neprijatelji. Evo, na pomolu je još jedna “nerešiva” dilema! Pošto je jasno da nenadležni neće ispuniti studentski zahtev o povratku vlasti u institucije, jer on smatra da je taj zahtev ispunjen, niti dozvoliti prelaznu, ni ekspertsku Vladu, ostalo je jedino da se zahtevaju vanredni parlamentarni izbori i tu odmah da otklonimo neke dileme:

– Jesu li sadašnji izborni uslovi bolji nego što su bili na prethodnim izborima?

– Nisu.

Studetni ultramaratonci krenuli su juče na 18-dnevni put ka Briselu, gde bi trebalo da stignu 12. maja, kada će biti održana sednica na kojoj će se raspravljati o trenutnoj situaciji u Srbiji, kao i o zahtevima koje su u Strazbur odneli studenti biciklisti. Studenti nameravaju da Evropskom parlamentu predaju pisma sa detaljno opisanom situacijom u Srbiji, ne samo prethodnih meseci od kada su počeli protesti, već, kako su rekli, i poslednjih nekoliko godina.

Zašto da ne. Ako je sudeći po potezima ovih koji su na vlasti stvari se ktreću u tom pravcu, jer ako su svi Srbi jednaki – što je njihov vladajući narativ, a ambicija da dođe do ujedinjenja sa Republikom Srpskom – što faktički kopredsednik Srbije, Mile od Laktaša i ne krije, a „ne može im niko ništa, jači su od sudbine“, u čemu je razlika da lii će prestonica te velike Srbije biti u Beogradu ili u Banja Luci.   

Znate ono Borino – dva dinara druže ... Htedoh za dinar, ostadoh za dva, slušam telefonski razgovor v.d. nadležne za ovaj javni objekat – Moraš da dođeš, nemoj da kasniš, reko je da autobus polazi u 2, na staro mesto – sagovornik sa one strane se nešto ljuti, sledi sa ove strane nešto sa povišenim glasom, liči na psovku .... ne znam romski, reko je da će ovog puta više da plati ... autobus ide u 2...

Prvi je dan prolećnog zasedanja Naredne skupštine, pa je u skladu sa tim i svečanost koja je tim povodom upriličena – narodni poslanici prolaze pored ona dva vrana konja na ulazu u Skupštinu, tamo ih dočekuje svečana garda postrojena u njihovu čast, a potom i himna – Bože pravde ...

A onda na scenu stupaju oni kojima je sva ta čast – u naše ime i za naš račun, upriličena. O tome na fejsbuku izveštava specijalni skupštinski izvštač Nenad Milosavljevič:

Bilo je to prelepo. Počev od dolaska i svečanog dočeka gostiju, do svečanosti koja  je – neka to ostane zabeleženo 1. Marta 2025. godine u Nišu, trajala  punih 18 sati, sve do 3 sata ujutru,  narednog dana.

Odmah da kažem – ovo nije apel koji oponira pomenutom tekstu “Da li biste glasali za studente kada bi bili opcija na izborima” (Izvor: Informativni portal 021), ni portalu Koreni koji je to objavio, pa ni stavovima izvršnog direktora agencije za istraživanje javnog mnjenja Faktor plus Predraga Lacmanovića u itervjuu za list Danas koji kaže: „Dokle god neko ne osnuje pokret ili stranku, ne merimo ga. Studenti jesu trenutni fenomen, ali mi kao agencija nemamo pravo da kandidujemo nekog ko sam nije tako nešto najavio.

Jedan ključar naših hala – hala izgrađenih parama svih građana Srbije, a ne parama partije na vlasti, je zaključao našu halu i nije dozvolio da naša deca, promrzla, iscrpljena i izranjavljena od dugog hoda tu zanoće – i nije razmišljao gde bi ta naša deca prespavala, da li bi igde drugde i mogla i koje bi ih posledice zbog toga mogle snaći.

„Jasne su sledeće stvari: Vlast ide na iscrpljivanje studenata i na kraju će u tome uspeti. Sud u NS će stvar oko nadstrešnice da razvlači u nedogled. Batinaši ne bivaju procesuirani. Ja neću podržavvati studentske proteste na štetu njihovog zdravlja. Ako stanovništvo (opozicija, sindikati, svi) nije za višednevni generalni štrajk i podizanje uloga hitno, bez odlaganja, sve će biti uzalud. Deca su spasila svoju dušu, šta čekaju ostali?“

Pages