Dušan Makević

Rođen sam 13.11.1995. Serviser rahladnih i termičkih uredjaja. Za sada mi je jedini cilj da završim roman i da ga predstavim u što više gradova.

Sledećih par dana provodim više vremena sa njom u bolnici, nego kod kuće. Zasmejavao sam je. Nema šta nisam radio kako bih joj misli skrenuo. 

Jedne noći, negde oko dva sata, smena je bila po tome sam upamtio, sedeo sam na stolici pored njenog kreveta sa gitarom u rukama, koju mi je uneo portir za dve litre rakije, i reči su same počele kliziti iz mene. 

"Ti, ti si istina,

jedina, vredna pomena, 

Par dana od kako je dobio poziv da se javi radi saslušanja, a noć pred isto, odlučio je da osmisli priču kojom bi sakrio sebe od istine. 
Strepili su svi slični njemu, i na samu pomisao od inspektora Milića. Od klinca koji je već bio kod njega, zbog krađe nekih akumulatora, čuo je za Milića zvanog poligraf. Time mu je izazov bio znatno teži i zanimljiviji. 

Vratio sam se u stan sa njom u mislima. Zapalio cigaretu i seo pored prozora. 

Zašto je sa njim, kada je ona idealna u svakom smisli te reči? Zašto je sa njim?! Reku nemirnih misli prekida sirena hitne pomoći. O Bože, pa oni staju ispred moje zgrade! Policija za njima utrčava. Zvuk pomešanih sirena nalik scenama iz horor filmova. Otvaram vrata i izlazim na hodnik. U tom momentu kao domine moj svet se ubrzano ruši. Marija je na nosilima!

"Šta se desilo? Recite mi!"

"Konačno si stigao.", očima mi pokazuje da se smirim.

"Vi se znate?", odmerava me kao carinik.

"Ne, ne znamo se. Gde ti je ta "mučenica" da je probam?", osmehom odbijam njegovu sumnju.

Odmah pored kuhinje je i dnevni boravak. Svima sam poželeo dobro veče i zatim seo na ugaonu. 

Kao i svako jutro, prvu kafu pijem na terasi u društvu prostrtog veša, sa pogledom na ulicu gde sam odrastao. 

"Dobro jutro.", bio je to deda Mile.

"Dobro jutro i Vama.", odgovorio sam, podižući mu svoju šolju kao zdravicu.