Goran Došen

Ima nešto tužno u odlasku vozova. Svaki put kada napuste stanicu, malo tuge se uvuče u srce. Čovjek može i ne mora da se raduje dolasku voza, ali se još niko nije radovao njegovom odlasku. Bez ikakve zle namjere, potpuno nenamjerno, čovjek je uspio da to čudo tehnike pretvori u metaforu, u simbol tuge i napuštanja.

Sahrana je bila tužna kao što su, uostalom, tužne sve sahrane. Ova je bila i tiha. Nije se čulo ni naricanje. Tužni, tihi zbor stajao je nad svježom humkom. A iznad humke krst sa imenom Andrej Simić. Ne vjerujem da je bilo ko iz okoline čuo za Andreja Simića, ali svi su čuli za Ankera.

U zavisnosti od toga koga pitate, dobićete različite odgovore o Ankeru. Jedni će reći da je bio dobro dijete i poslušni sin, dok će drugi reći da je bio teški probisvijet i prevejani kriminalac. I jedni i drugi su u pravu. Kako je to moguće?

Put je trajao četiri sata, ali mi je trebalo cijelih trideset godina da se vratim. Nevelik put, ali nikad duži povratak.

Kada se sve sabere i oduzme, danas je bio dobar dan. Uskoro će se završiti, jer je do ponoći ostalo još oko pet minuta. Bez obzira na to, treba biti pošten pa reći, da dugo, vrlo dugo, nisam imao bolji dan.

Probudio sam se kasnije nego obično. I fino sam spavao. Doručkovao sam uobičajeno. Osjećao sam se nervozno, a opet u neku ruku i bezbrižno. Da li je moguće da se čovjek tako osjeća? Izgleda da jeste.

Noć. Mrak u punom kupeu i kloparanje točkova voza čine neku mučnu atmosferu. Svi spavaju, osim mene. Sjedim do prozora i gledam u mrak. Sve je crno. Tek tu i tamo, za trenutak, promakne neko usamljeno svijetlo. Ne gledam na sat, ali ponoć je odavno prošla. Bližimo se granici. Razmišljam. Misli mi lutaju. Mislim o kući, o porodici, o sebi. O njoj.

Izvinite, ali ja ove optužbe odlučno odbacujem. Uz svo dužno poštovanje, ne znam zašto sam ovde. Kako je moguće da ja budem taj koji će da se brani od  ovih…optužbi?  Lično smatram da sam ovde doveden kao žrtveno jagnje kako bi neko odgovarao za veliki neuspjeh projekta. Tekst optužnice sam pažljivo pročitao i dok smatram da u njima ima neke istine, kategorički odbacujem svaku mogućnost da sam ja taj koji treba da se pojavi pred ovim vijećem.

Ko sam ja lično, to nije važno. Važno je ono što radim, čime se bavim. A čime se to bavim? Osnivač sam (ali ne i vlasnik) jednog udruženja, službe, agencije. A čime se bavi ta agencija? E, pa to je već malo teže objasniti. Ne zato što je teško, već zato što je skoro pa nevjerovatno. Vidite, agencija i ja sa njom se borimo protiv čudovišta. Da, znam kako to zvuči. To je bila i moja reakcija kada sam se prvi put susreo sa tim svijetom. Kako sam se susreo? Kako i zašto biće vam jasnije ako ovu priču ispričam od početka.

Marija je zapalila svijeću i prekrstila se. Izlazeći iz crkve, skinula je crnu maramu koja je obuzdavala njenu dugu kestenjastu kosu. Smjernog pogleda iz dva bademasta oka uputila se kući.

Od crkve do Marijine kuće bilo je svega oko pet stotina metara i Marija je taj put uvijek, osim u slučaju nevremena, prelazila pješke. Na taj način upoznavala je i svoj novi komšiluk, jer se u ovo predgrađe doselila tek prije šest mjeseci. Osim dvoje ili troje komšija nije poznavala nikog i još uvijek se navikavala na novo okruženje.

Subota veče je, kao što znate ili ne, najbolje vrijeme za lov. Zašto? Zato što su ljudi tada opuštenij, nekako prijemčiviji, lakše im je prići. Subota veče je kulturološki utemeljena kao vrijeme kada  osobe poslije radne nedelje kao suparnici postaju privržnici. Iskreno, nisam siguran da li riječ privržnici uopšte postoji u jeziku, ali jasno vam je šta sam htjeo da kažem. To je vrijeme kada se u otuđenom svijetu traži bliskost. Kod životinja postoji sezona parenja koja se dešava jednom godišnje u određeno vrijeme, kod ljudi je to subota veče.

Na to okupljanje sam krenuo tri sata ranije. Kad živite u udaljenom gradskom predgrađu, onda tako mora. Prigradski red vožnje kao da je pratio uputstvo za uzimanje antibiotika – na svakih šest sati. Tako je kako je, druge nije bilo. Trebalo je stići do centra grada. Dug je put od predgrađa.