Čovek u kišnom mantilu

Ko sam ja lično, to nije važno. Važno je ono što radim, čime se bavim. A čime se to bavim? Osnivač sam (ali ne i vlasnik) jednog udruženja, službe, agencije. A čime se bavi ta agencija? E, pa to je već malo teže objasniti. Ne zato što je teško, već zato što je skoro pa nevjerovatno. Vidite, agencija i ja sa njom se borimo protiv čudovišta. Da, znam kako to zvuči. To je bila i moja reakcija kada sam se prvi put susreo sa tim svijetom. Kako sam se susreo? Kako i zašto biće vam jasnije ako ovu priču ispričam od početka.

Sve je počelo prije nekih petnaest godina. O bože, zar već toliko ima? Ima. Kako vrijeme leti. Sve se to desilo onih dana u prelazu s jeseni u zimu. U firmi u kojoj sam radio, vladala je prava ludnica. Zbog toga sam često ostajao na poslu prekovremeno.

Bio je to petak. Došao sam kući veoma kasno, možda oko jedan ili dva sata iza ponoći. Prvo što sam primjetio je da su ulazna vrata odškrinuta. To je bilo veoma čudno. Žena ne bi nikada ostavila vrata otvorena ili otključana, pogotovo što smo prije pet godina dobili ćerkicu.

Ušao sam polako, na prstima. Jedino oružije koje sam imao je moja aktovka. Stežem je čvršće. U stanu je mrak. Krećem se polako. Oči počinju da mi se privikavaju na tamu. Dnevnu sobu obasjava svijetlost ulične rasvjete. Vidim da se u njoj nešto mrda. Upalio sam svjetlo i ugledao stravičan prizor. Vidio sam ogromnu baru krvi i ženu i ćerku kako leže u njoj. U trenutku sam se skamenio. Ali, čim am upalio svijetlo, neki stvor, koji je izgleda isisavao krv iz njih, bjesno je pogledao u mene. Nikada neću zaboraviti te zakrvavljene oči i lice umazano krvlju. Zašištao je na mene, pa sam ga gađao aktovkom. Iskočio je kroz prozor. Pogledao sam kroz prozor, ali nije bilo ni traga od njega, a mi živimo na sedmom spratu.

Zatim mi je pogled pao na ženu i ćerku. Ležale su u krvi, nepokretne, mrtve. Taj osjećaj tuge, beznađa, bijesa, panike i svih mogućih emocija je neopisiv. Privio sam obe, mrtve, u naručje. Vrijeme je prestalo da postoji. Ne znam koliko sam tako proveo s njima u naručju dok nije došla policija. Ni dan danas se ne sjećam da li sam policiju pozvao ja ili neko od komšija. No to više nije važno.

Policija me je saslušala i ocjenila daje moja priča o nekom stvorenju, koje siše krv i skače kroz prozor sa sedmog sprata, obična glupost. Zbog toga sam im postao prvi osumnjičeni. Ali, nisu mogli da objasne moje navodne motive za tako nešto, niti da pronađu oružije kojim je izvršeno ubistvo, a i prošao sam na poligrafskom ispitivanju. Konačno sam oslobođen sumnje, kada je policijski psiholog zaključio da sam definitivno vidio ubicu, ali da sam zbog šoka dodao neke nadrealne detalje

Nisam htjeo da se ubjeđujem s policijom iz dva razloga. Prvi je što sam i sam shvatao koliko suludo zvuči moja priča, a drugi je taj što me jednostavno više nije bilo briga. Moj život više nije imao smisla. Izgubio sam moju porodicu, ono što sam najviše volio. Sada sam imao samo još jedan zadatak: organizovati sahranu. Možete li onda zamisliti moju nevjericu i jad, kada su mi iz policije javili da su trećeg dana nestali leševi mojih najmilijih iz mrtvačnice.

To je bio prelomni trenutak koji me je, koliko – toliko, probudio iz obamrlosti. Čini mi se da sam i sam počeo da vjerujem u riječi psihologa da je sve samo moja uobrazilja. Ali ova vijest je potvrdila da sve ipak nije samo moja mašta. A kakav je to čovjek mogao da sisa krv nevinih ljudi?  Neki vrlo zao, bez svake sumnje. A da nije bio pripadnik nekog kulta, neke sekte? To je vrlo vjerovatno. Ali ni jedan sektaš ne skače sa sedmog sprta, a da ne pogine ili da bude bar povrijeđen. Pa ko bi to onda mogao da bude? Odgovor kao da se sam nametao, ali je u isto vrijeme bio i  nemoguć. Da li je to mogao da bude… vampir? Gluposti, vampiri ne postoje. Ali jedan od tih što ne postoje mi je ubio porodicu. A kad mi je jedna ovakva misao već prošla kroz glavu, nisam mogao da ne povežem neke tačkice. Nestanak tijela žene i ćerke iz mrtvačnice. Da li su i one postale ono što ne postoji? Takva misao mi je sledila dušu. A onda me je uhvatio strah. Brzo sam zaključao vrata i provjerio sve prozore. Šta ako dođu po mene? Uzeo sam jedan kuhinjski nož i čekao. Da li bih mogao da ih povrijedim? Šta da se radi?

Jutro sam dočekao u fotelji, obučen i ukočen. Uredio sam se na brzinu i izjurio iz stana. Jurio sam k'o bez duše da stignem što prije do biblioteke. Bibliotekarka je mislila ili da sam lud ili da pišem doktorat, jer sam uzeo gomilu knjiga u kojima su se spominjali vampiri. Bilo je tu folkloristike, okultizma, predanja, mitologije, esejistike o hororu u literaturi i filmu. I kakvog li iznenađenja, konkretnih informacija o vampirima koje bi bile od koristi skoro da i nije bilo. Nisam se predavao. Iz dana u dan sam išao u biblioteku i tražio odgovore. U knjigama je bilo svega sem onoga što mi je potrebno. Ipak, nisam se predavao, okrenuo sam se internetu i onim opskurnim tabloidima koji su orijentisani ka paranormalnom. Najviše su me interesovale priče u kojima su opisivana iskustva ljudi sa onozemaljskim pojavama.

To su najviše bila iskustva sa duhovima, ukletim kućama, priviđenjima i sl., ali sam razmišljao ovako: ako su ta iskustva i doživljaji autentični, onda postoji i šansa da i vampiri postoje, da nisam lud. Pisao sam tim redakcijama, pokušavao da stupim u kontakt sa ljudima iz tih članaka, ali je to bilo izuzetno teško jer je, kako se ispostavilo, većina tih članaka bila izmišljena, napisana od strane noviarčića u nekoj maloj zagušljivoj kancelariji uz treću kafu. A kada bi ponekad i došao do neke osobe koja je svoje svjedočenje iznijela u članku, ispostavilo bi se ili da je ta osoba luda k'o struja ili je prosto bila željna neke jeftine popularnosti.

Pa, ipak, ni u pustinji sva zrnca pijeska nisu ista. Bio sam uporan, a upornost na kraju mora da se isplati. Skupio sam djeliće, neke vjerodostojne fragmente sjećanja i svjedočenja. Ti djelići su onda počeli da rastu i obrazuju jedan sistem. Znanje se širilo i polako sam upoznavao i neke ljude od integriteta koji su činili rudimentarnu mrežu kontakata.

Postajao sam sve nestrpljiviji. Što sam više saznavao, to se u meni više javljala želja da osvetim porodicu. Ali, trebalo je naučiti što se može više o tim krvopijama. I učio sam. Više me ništa nije moglo iznenaditi.. Poslije šoka i saznanja da ovakva bića uopšte i postoje, sve ostalo me nije moglo zaprepastiti.

Na našu predstavu o vampirima, uticali su filmovi i književnost. I sve to ne može biti dalje od istine. A istina je ono do čega sam došao iscrpnim istraživanjem. A to znači da vampiru zaista smeta sunce. Ne podnosi ga i dobije plikove po koži čim je izloži suncu. Definitivno se hrani krvlju. To mu je jedina hrana za koju znam. Nisam čuo da vampiri jedu ili piju išta drugo osim toga. Tačno je i to da vampir po svojoj želji može ugrizom da neku osobu pretvori u vampira. Ipak, tačan mehanizam te transformacije mi nije poznat.

Vampir se ne plaši krsta ni svete vodice. Nema moć pretvaranja u maglu, slijepog miša i slično. Ima odraz u ogledalu. Nema pouzdanih podataka da li ima potrebe za snom. Vampir ima veliku moć regeneracije. Zaboravite filmske prikaze kada, na primjer, njegova rana zacijeli u roku od nekoliko sekundi, to je pretjerivanje, ali njegova slomljena kost može da zaraste u roku od nekoliko dana. Vampiri nisu međusobno povezani telepatskim vezama. Većinom su samci, iako je u nekoliko navrata primjećeno njihovo grupisanje. Imaju odličan noćni vid i besmrtni su. Da, da besmrtni, jer ne umiru prirodnom smrću, već samo nasilnom. Vampir može da se ubije na dva načina. Prvi je odsjecanje glave, a drugi je da se probode drvenim kocem kroz srce. Kolac mora biti drveni, ali je vrsta drveta nevažna. Interesantno je znati da bilo koji drugi materijal neće imati nikakvog efekta. Zanimljivo je i to da ubistvo vampira rezultira spontanim samozapaljivanjem njegovog tijela.

Sva moja saznanja su kombinacija teorijskog i neposrednog iskustva. Znate li zašto je tako teško pronaći vampira? Zato što je, uprkos svojoj zvijerskoj prirodi, on ipak misleće biće. On razmišlja i vreba. On je grabljivac.

Pažljivim radom i strpljenjem, uspio sam da oformim jednu malu neformalnu grupu čiji je cilj zaštita čovječanstva. I osveta. Neki od mojih saradnika su takođe izgubili svoje voljene u napadu ovih bezdušnih zvijeri. Svi zajedno učimo u pokretu. Naša dva najbolja operativca su Vesna i Marija. Gledajući njih dvije čini se da je lov na čudovišta dječija igra. Da, čudovišta, jer skoro smo otkrili da je taj svijet mnogo veći nego što se čini. Otkrili smo da postoje i vukodlaci. Iskreno, svi drhtimo pred mogućnošću otkrića još neke vrste čudovišta. Da li su naši iskonski strahovi opravdani? Izgleda da postojes vi razlozi zašto se plašimo mraka.

Mala smo grupa. Biramo naše bitke. Krijemo naše postojanje od javnosti i sila mraka. Prodao sam stan i uložio sam sve što sam imao u ovaj cilj. Ostali takođe. Nije lako, bitke su teške. Ali sada po prvi put postoji nada, svetlo na kraju tunela. Nećemo se predati. Pobijedićemo.  

U međuvremenu, ja i dalje tražim jednog određenog vampira.