Noć je za spavanje

Tržni centar u ovom djelu grada postoji već nekih dvadesetak godina. Bilo je onih koji su njegovu gradnju pozdravili, kao i onih koji su učinili sve kako bi spriječili njegovu izgradnju. Ipak na kraju se ispostavilo da je lokalna zajednica svoj život gradila oko njega.

Stari, ali vitalni gdin Marković se vraćao iz kupovine, što je uostalom i činio svake prve subote u mjesecu, kada je naišao na dobro poznati prizor koji je često viđao u posljednje vrijeme. Na klupi, u svojoj bljuvotini i krvi, ležao je pijani komšija koji živi u istoj zgradi kao i gdin Marković, ali sprat iznad.

Gdin Marković je ovog mladića poznavao samo iz viđenja. Mnogo puta ga je sreo pijanog na klupi, na stepeništu, u liftu i uvijek je pored njega prolazio okrećući glavu vjerujući da nije njegov posao da gura nos u tuđe stvari. Daleko od toga da je gdin Marković bio namćor ili bez srca, ali prosto je smatrao da na ovom svjetu ima ljudi koji su pozvaniji da rješavaju tuđe probleme i u tome su bolji od njega.

Međutim, ovaj put gdin Marković jednostavno nije mogao da okrene glavu. Naime, mladić nije bio samo pijan, već i prebijen. Masnice na licu i krv po odjeći su svjedočili o tome. Prišao je komšiji i pokušao da ga osovi na noge. Mladić je nešto buncao i mlitavo pokušao da odgurne starca. Ipak poslije kraće borbe gdin Marković je mladića naslonio na sebe i vrlo polako se zaputiše ka zajedničkoj zgradi.

Podne je uveliko prošlo kada je gdin Marković otključao vrata svog stana držeći ispod ruke pijanog komšiju. Odveo ga je u kupatilo i čim su ušli mladić je počeo da povraća. Srećom, u najvećoj mjeri je pogodio wc šolju. Starac je zatim mladiću skinuo majicu i presavio ga preko kade. Pustio je hladan tuš po glavi mladića i ovaj je u pijanom bunilu opet nešto promrmljao. Zatim ga starac odvuče do trosjeda i pijanac čim je dotakao kauč izgubi svijest. Iscrpljeni gdin Marković sjede u stolicu i brišući znoj sa čela, kroz glavu mu prođe misao kako tjelo 80-ogodišnjaka nije napravljeno za ovo.

Prve sjenke večeri su polako osvajale uglove grada, čineći da ljetnja žega postane podnošljivija. Grad je poprimao boju sumraka. U polutami stana gdina Markovića, mladić je polako dolazio svijesti. Nešto je promrmljao, a starac koji je sjedio u fotelji, ustade i upali svjetlo. Jaka svjetlost natjera mladića da instiktivno zatvori oči i stavi ruku preko njih.

-Polako, momče. – reče gdin Marković pomažući mu da se uspravi.

-Ovaj...ja... – poče mladić nepovezano da priča i gestikulirajući zatraži da mu se objasni situacija.

-Ja sam Marković. Ozren Marković. – reče starac – Komšija ispod. Našao sam te jutros u parku i doveo ovdje.

-Zašto? – upita mladić.

-Šta zašto? – upita i gdin Marković – Izgleda da si lutao jutros pijan, pa si upao u neku tuču.

Boreći se sa teškom glavom, mladić samo reče: - Opljačkan.

-Aaa, opljačkali te. Mora da su one barabe što se smucaju okolo. 'Ajd' da ti pomognem da odeš do kupatila da se središ.

Starac priđe da pomogne mladiću, ali ovaj nešto promrmlja i pokuša da ga odgurne.

-Ej, polako momak, samo hoću da ti pomognem. – reče gdin Marković.

-Ma, kakva pomoć. – reče mladić i opet odgurnu starca.

Ali ovaj put se preračunao, jer starac momku opali šamar i ovaj od udarca sjede na kauč. Pokušao je da ustane i napadne, ali ga jedočekao još jedan šamar, s druge strane. Vidjevši da ovako mamuran i isprebijan nema nikakve šanse, mladić odustade od dalje borbe.

-Jesi li se smirio?- upita gdin Marković.

Mladić poluzatvorenih očiju klimnu glavom.

-'Aj' sad, tamo ti je kupatilo. Idi i sredi se malo, a ja ću da skuvam kafu. Jaču.

Momak se polako odgega do kupatila.

Kada se vratio, kafa je čekala na stolu. Gdin Marković je sjedio na stolici i gledao u mladića.

-Sjedi momče. – reče gdin Marković –Popij kafu, biće ti lakše.

-Više bi mi značila jedna čašica, da se malo povratim.

-To te je i dovelo dovde. – reče starac.

Mladić sjedajući napravi pokret rukom pokazujući da želi da zapali cigaretu.

-Ne pušim. – reče gdin Marković

Momak samo zabaci glavu u nazad, očajan što nema ni alkohola, ni cigareta.

-Vidi, - poče starac - ja ne znam kakva muka tebe mori, ali sve ovo neće izaći na dobro. Već par mjeseci te viđam u... kako bih rekao...lošem izdanju.

-Majica? – upita mladić, tek sad primjetivši da je go do pasa.

-U kupatilu je. - odgovori gdin Marković - Ali je natopljena krvlju, sumnjam da može da se opere. Nego momče, ni ime ti ne znam.

-Mladen. –šturo odgovori mladić.       

-E, pa Mladene, mislim da bi trebao da prijaviš policiji sve  šta ti se dogodilo. - reče gdin Marković  - Možda da pozoveš nekog svog da ti se nađe.

-Ne, ne, ne... – odmahnu glavom Mladen – Nikog zvati.

-Mislim da bi trebalo. – reče gdin Marković.

-Ej matori, baš me briga šta ti misliš. - povisi ton Mladen. – Pun mi je kurac vas dušebrižnika... Nemate svoje živote, pa hoćete da živite tuđe... Svoje misli, svoje ideje i savjete zadržite za sebe! Moj život je moja stvar! Govorite drugima kako da žive, a sami tako ne radite!

-Slušaj momak, - sad i starac povisi glas – ja ne znam šta ti zamišljaš ko si, ali sa mnom tako ne možeš da razgovaraš! Doveo sam te ovdje da ti pomognem, jer sam te našao prebijenog k'o psa...

-I sad očekuješ da ti ljubim stope. - prekide ga mladić –Da ti se zahvaljujem do neba...

-Ne treba meni zahvalnost. – reče gdin Marković –A ti bi mogao da naučiš šta je to poštovanje, jer kada ti neko pomogne...

-Ne treba mi pomoć, ne treba mi niko, vi licemjeri pomozite prvo sebi!

-Napolje!! – poče da se trese gdin Marković.

-A?

-Napolje!! Izlazi napolje!! Odmah!! – vikao je starac –Ti ćeš mene da zajebavaš!! Izlazi napolje!!

Mladen je ustao od stola i zalupivši vrata napusti stan.

Starac ostade da stoji tresući se od ljutine. Niz obraz su počele da mu se slijevaju suze. Plakao je od bijesa, ali najviše zato što je dozvolio nekome da ga izbaci iz takta. Bio je neobično ponosan na svoju sposobnost da zadrži smirenost i u najstresnijim situacijama. Naravno, ta hladnokrvnost je mnogo puta bila odglumljena, iako je u njemu sve pucalo i kuvalo do usijanja, ali nikada nije dozvoljavao nikome da to vidi. A sad, ovaj pijani mamlaz ga je izazvao.

-E, Ozrene, Ozrene... – poče starac naglas da se obraća sebi – Ostario si, a pamet nisi stek'o. Šta ti sve ovo treba? Pa jesi li ti pozvan da riješavaš tuđe probleme? Šta si ti- socijalni radnik? Šta ti imaš da riješavaš nečije probleme? Nema dobrote na ovome svijetu. Koliko puta si to rekao samom sebi i opet si zaboravio. I onda mu kroz glavu prođe rečenica koju je davno negdje pročitao: ,,život nije fer. Očekivati da ako činiš dobro, da će to dobro da ti se vrati, znak je nezrelosti.''

-Da, nezrelosti. – nastavi starac – Osamdeset ti je godina, a ništa nisi naučio. Ne mješaj se u tuđe stvari. Tuđi problemi su tuđi i ti sa tim nemaš ništa. Pa jesi li ti savjest cjelog svjeta? Gdin Marković sebi natoči čašu vode kako bi se smirio i sjede.

Oslonjen na jednu ruku, starac je gledao u zid i razmišljao o svemu što se dogodilo. U tom trenutku, oglasilo se zvono na vratima. Ozren rukama obrisa suze i pođe da otvori. Na vratima je stajao Mladen. Pogled mu je izbjegavao starčev. Rukama pokaza da nema ključeve i da ne može da otključa vrata od svog stana.

-Nema ti ključeva? – upita starac.

Mladen potvrdi. Gdin Marković se pomjeri u stranu i otvori vrata.

-Uđi. – reče starac.

Mladić uđe i zinu da nešto kaže.

-Ćuti. – preduhitri ga gdin Marković – Pričaćemo sutra. Noć je za spavanje.

Sunce je već uveliko drugovalo sa jutrom, kada je miris doručka dodirnuo nozdrve još uvijek pospanog Mladena. On nevoljno otvori oči.

-Budan si? Vrlo dobro.spremam svoj čuveni specijalitet, jaja sa slaninom. – reče starac. –Ti se spremi dok ja završim.

Mladen ustade i osjeti svu težinu svjeta na svojoj glavi, ali se nekako odgega do kupatila. Zvuci povraćanja dopriješe i do kuhinje.

Doručak je bio gotov, a sto skoro postavljen kada se mladić vratio iz kupatila.

-Sjedi ovde momče – pokaza mu gdin Marković rukom. –Evo, izvoli doručak. Prijatno

Mladić snebivajući se, samo kratko izusti –hvala.

Jaja su zaista ukusna – reče Mladen.

Starac samo klimnu glavom u znak odobravanja, ne prestajući da žvaće. Obojica su jedno vrijeme ćutke jeli.

-Eeee... ne mogu da kažem da se svega sjećam od sinoć, – poče mladić da priča - ali ponekad...kada popijem, znam da budem malo nezgodan i razdražljiv. E sad, ono što hoću da...izvinite za moje ponašanje.

-Pa... poprilično si nezgodan. – odgovori Ozren.

-E pa da, to je ono zbog čega hoću da se izvinim.

-Dobro, dobro momak, prihvatam izvinjenje. – odgovori starac.

Dvojica komšija su u tišini završavali jutarnji obrok. Kada su se tanjiri ispraznili, gdin Marković poče da slaže suđe u sudoperu.

-Dajte da pomognem. – ponudi se mladić.

-U redu je, idi ti u dnevnu sobu. Ostavio sam ti košulju tamo, pa je obuci.

Mladen ode u dnevnu sobu i nađe svijetlo plavu košulju. Ne otkopčavajući dugmad, brzo je navuče preko glave. Tada u sobu uđe i starac noseći kafu. Njen miris brzo ispuni stan.

-Momak, koliko je tebi  godina? – upita gdin Marković

-Dvadeset devet. – odgovori Mladen.

-Dvadeset devet. – ponovi gdin Marković. –Očigledno je, Mladene, da kod tebe nešto ne štima...

-Radije ne bih o tome. – progovori mladić.

-Dobro, dobro, kako hoćeš. Neću da guram nos u tvoje stvari. Samo... momče, čini mi se da tvoje ponašanje može na kraju imati katastrofalne posljedice.

-Moji... problemi se tiču samo mene. – reče Mladen.

-Da, da, naravno. – odgovori gdin Marković. –Ali dok se ne suočiš sa njima biće ti samo gore. Više nego što jeste.

-Molim? – upita Mladen.

-Čovječe, otvori oči, pogledaj se. Postao si alkoholičar, prebijen si, opljačkan, ne možeš da uđeš u stan, nosiš tuđu odjeću. A koliko mogu da primjetim to je tek početak, a ako ovako nastaviš, mogao bi da bude i kraj.

-Pa...za čovjeka koji ne želi da se mješa, prilično vam dobro ide. – reče Mladen.

-Zato što hoću da pomognem. Pomozi mi da ti pomognem. Reci mi, u čemu je stvar? – upita gdin Marković.

-Rekao sam, ne želim da pričam o tome. – reče glasnije Mladen

-Dobro, u redu. – pomirljivo reče gdin Marković

I tako su dva čovjeka ćutke ispijala kafu. Jedino je sat sa zida svojim kucanjem prekidao tišinu.

-Rekla je da sam neodgovoran i nezreo. – Mladen ispali ove riječi kao rafal.

-Ah, ljubav. Sve ovo je, dakle, zbog djevojke. – zaključi starac.

-U jednom trenutku je sve bilo u redu. – nastavi mladić –A onda se sve razbilo u param parčad...

-Da, da... – poče da se prisjeća starac – Ti si se doselio kod nas u zgradu prije otprilike godinu dana. I sa tobom je bila jedna ljepuškasta crna djevojka.

-Danica. – reče Mladen.

-Ali, ja nju već neko vrijeme nisam vidio. –reče starac.

-Ostavila me je.- poče Mladen –Nije znala, kako je rekla, da se izbori sa mojom nezrelošću. I tada je moj život krenuo nizbrdo.

-Ljubav ponekad ima razarajući efekat. – reče gdin Marković, ali je stvar u tome da to prevaziđeš.

-Ne mogu. – reče mladić –Mislim na nju po cjeli dan. Kad je rekla da me napušta, osjetio sam bol, ali stvarnu fizičku bol. Kao da je neko zabio užareni nož u moj stomak. I zato pijem, da bol bar malo umine. Čovječe, koliko mi treba da zapalim!

-Ne pušim. – reče starac. –Izdrži, budi muško. Znam da ne želiš da ti se bilo ko mješa u život, ali izjadaj se. Biće ti lakše.

Mladić je nervozno lupkao prstima po stolu, očigledno vodeći unutrašnju borbu, da li da kaže sve što mu je na duši. I to da kaže čovjeku koga poznaje tek nekih dvadeset i četiri sata.    I konačno je donio odluku.

-Danica i ja smo se upoznali otprilike, prije dvije i  po godine. – počeo je da priča Mladen – Ja sam upravo dobio posao kao inžinjer elektronike, a ona tek što je položila pravosudni ispit. Ubrzo se i ona zaposlila, a kako sam ja već dobro zarađivao, odlučili smo da zajedno živimo. I gore iznad smo iznajmili stan. Tada sam mislio da nema srećnijeg čovjeka od mene: dobar posao, dobra plata, fina djevojka. Ugađali smo sebi, putovali. Međutim, Danica je počela da priča o braku, djeci, porodici. Iskreno i meni se ta ideja svidjela, ali sam pokušao da je ubjedim da porodicu zasnujemo malo kasnije. Pola života smo potrošili na školovanje, a zatim smo se i zaposlili. Slobodnog vremena je bivalo sve manje. Govorio sam joj da ako se sada ne iživimo, dok smo mladi i bez obaveza, nikada nećemo. A porodica će doći, samo malo kasnije. Nažalost, ona je sve to protumačila kao moju nezrelost da prihvatim obaveze. Svađe su počele da bivaju sve češće i sve jače. Prigovarala je da ću svojom neodgovornošću i nezrelošću sve upropastiti. Zar je nezrelo srediti prioritete? Stalno sam govorio da imamo zajedničke ciljeve u životu, ali je ona bila uporna da joj to i dokažem. I tako... Rekao sam da ja nemam šta da dokazujem i njoj je konačno bilo dosta svega. Pokupila je svoje stvari i otišla. A meni je ostalo to osjećanje bola. Taj usijani nož koji se okreće u mom stomaku. Noću nisam mogao da zaspim, a ujutru zbog toga da radim. Počeo sam da pijem. Znate kako se za neke ljude kaže da traže utjehu u piću? E, to nije moj slučaj. Nisam pio da se utješim, već da bol prestane. Ali bol nikada ne prestaje, samo na momente, u dubokom pijanstvu, postaje podnošljivija. Za mene je alkohol više kao lijek, sredstvo protiv bolova. Ipak, u firmi nisu priznavali moje ,,rane'' i izgubio sam posao. Imam nešto malo ušteđevine koja se topi brže od sladoleda na suncu. I eto to je moja priča.

Stari Ozren je pažljivo slušao mladićevu priču, ne prekidajući ga. Bilo mu je žao Mladenove sudbine, ipak jedini čovjek koji mogao da mu pomogne bio je sam Mladen. Samo ga je trebalo usmjeriti na pravi put, dati mu određeni podsticaj.

-Eh, sinko. Reći ću ti nešto i baš me briga da li ćeš da se uvrijediš. Meni je osamdeseta. Kažu da mudrost dolazi s godinama. To za mudrost ne znam, ali godine sigurno dolaze. Tebi to možda izgleda kao daleka budućnost, ali te čeka, brže nego što misliš. I da ti kažem iz ličnog iskustva, na prvom mjestu je odgovornost. Odgovornost prema drugima, prema roditeljima, porodici, djevojci, ženi. Imaš, naravno, i odgovornost prema sebi, ali ta odgovornost je na drugom mjestu. Problem nastaje onda kada sebe stavljamo ispred ostalih, tada dolazi do zbrke svuda oko nas.

-Griješite. – reče mladić. – Prvenstveno imam odgovornost prema sebi. Kada sebe ostvarim, tada mogu da se ponudim nekom drugom.

-To o čemu ti pričaš, to je sebičnost. – reče starac – To shvatanje ,,ja pa svi ostali'', vodi u diktaturu, u nezadovoljstvo, u kraj ljubavi.

-Mislim da griješite. – reče mladić.

-Polako, saslušaj me. Možeš mnogo da naučiš samo slušajući. Da li je još voliš? – upita gdin Marković.

-Svim srcem. – odgovori Mladen.

- Da te pitam, ako bi toj tvojoj trebalo srce i ti mogao da ga daš, da li bi to učinio? – upita starac.

-Bez razmišljanja. – odgovori mladić.

-Jel' vidiš? Sebe nisi stavio na prvo mjesto. – reče gdin Marković

-Pa da, ovaj... – zbuni se mladić.

-Aha, jel' vidiš sad o čemu ti pričam? – tiho reče starac.

-Da. – odgovori mladić

-Vrlo dobro. – nastavi starac -Na pravom smo putu. Upravo si stavio nekoga ispred sebe. To je odgovornost. Ljubav je odgovornost.

Mladen je ćutke slušao šta mu priča gdin Marković upijajući mudrost ovog starca. Što je starac duže pričao, to su njegove riječi imale više smisla.

-Sad me izvini, - reče starac - moram do toaleta. Nastavićemo.

Izašavši iz toaleta, Ozren je zatekao Mladena udubljenog u svoje misli. Razmišljao je o svemu što je upravo čuo, preispitivao je sve što je znao, ispitivao sebe kao ličnost.

-To što se sada dešava u tebi, ta unutrašnja borba, to se dešava svima nama. – reče gdin Marković sjedajući za sto –Ta unutrašnja borba vodi se između onoga što se od nas očekuje da budemo, između onog što treba da budemo i onog što zaista jesmo. Očekivanje šta treba da budemo, tiče se pogleda drugih u odnosu na nas; ono što jesmo je stvarnost, nezavisno od želja, htijenja ili percepcije; ono što treba da budemo je u stvari nedokučivo i daleko. To je nešto što idealistički lebdi i doziva nas.

Tu se gdin Marković zaustavio.

-Pa, šta dalje? – upita Mladen.

-Šta dalje? – ponovi starac pitanje. –Na to samo ti možeš da odgovoriš. Kako izabereš, tako će i biti. Neću da te lažem, izbori će ponekad, u stvari često, biti jako teški, preteški. A, kako ćeš da postupiš, to je već stvar zrelosti.

I tu obojica zamišljeno pogledaše ispred sebe, kao da na površini stola očekuju odgovore. Mladić je bacio pogled na zidni sat.

-Morao bih da krenem. – reče Mladen.

-A ključevi? – upita starac.

-Dok ste bili u toaletu, pozvao sam oca. On je bravar, zna kako da otvori vrata. A odvešće me i do policijske stanice da prijavim napad i pljačku.

Ispraćajući mladića i pružajući mu ruku na vratima, starac prozbori:-nadam se da ćeš da središ svoj život. Šteta je da ode u vjetar.

-Siguran sam da hoću. Hvala vam na svemu.

-Ako mogu još nekako da pomognem, samo reci. – reče starac.

-U stvari, možete.

-Kako? – upita gdin Marković.

-Bio bih vam veoma zahvalan, ako bi ste mi dali jedan aspirin.