Sjećanja

Avion je klizio, činilo se lagano, tek nešto ispod oblaka. Skoro svi putnici su spavali. Samo poneko usamljeno svijetlo nad sjedištem je pokazivalo da se nisu svi predali slatkom carstvu sna. Neki su čitali, a neki su tiho razgovarali. Bila je to tišina nalik na onu iz biblioteke. Spokoj izazvan laganom nebeskom  plovidbom, samo bi povremeno remetilo prisustvo stjuardesa, koje su spretno i pažljivo hodale između redova sjedišta, trudeći se ispune sve želje putnika.

Sjedište do prozora je zauzimao muškarac, u kasnim četrdesetim. Lice mu je krasila kratka, crna, njegovana brada, koja je iznad ušiju prelazila u crnu, uredno očešljanu kosu. Oči boje uglja, odavale su ozbiljnog i pametnog čovjeka. Nosio je crno poslovno odijelo, sa bjelom košuljom i sa bež kravatom koja je davala toplinu strogom, uniformnom poslovnom izgledu. Duge sate leta je prekraćivao čitajući novine.

Na sjedištu do njega, onom do prolaza, sjedila je starica uredne sjede kose. Na starom, izboranom licu, nalazile su se naočare koje je starica neumorno odaljavala i približavala očima, pokušavajući da pročita članak u nekom časopisu. Izgubivši bitku sa naočarima i tekstom, zaklopila je časopis i sjetno uzdahnula.

-Putujete li često avionom? – upitala je muškarca do sebe, i ne sačekavši odgovor nastavila je dalje: -Ja ne, vrlo rijetko. Ovo mi je tek treći put. Zamislite, za sedamdeset godina, tek treći put letim avionom. Putujem kod mojih, da vidim unučiće.

Muškarac se samo nasmiješio.

-Imam dvoje unučića. – pričala je dalje stara gospođa.

-Vrlo lijepo. – reče muškarac.

-Da, fina su to djeca. Šteta je što moj pokojni muž nije sa mnom. A, vi? Jeste li oženjeni?

-Jesam. – odgovori muškarac i pokaza burmu na ruci i nastavi da čita novine.

-Četrdeset i tri godine smo moj pokojni muž i ja bili u braku. Četrdeset i tri...

-Divno. – reče muškarac ljubazno, iako mu je ovaj razgovor postajao iritantan. Pokušavao je da čita novine i nije mu bilo do priče sa starom gospođom.

-Imate li djece? – upitala je stara gospođa.

-Imam. – odgovori kratko muškarac.

Gospođa se spremala da upita još nešto, ali je muškarac sklopio novine i ugasio malo svjetlo za čitanje iznad glave, praveći se da je pospan. Starica je odustala od daljih pitanja. Ubrzo je i ona ugasila svoje svjetlo i zaspala. Nekoliko trenutaka nakon toga muškarac je otvorio oči. Podigao je mali kapak na prozoru aviona gledao napolje.

Probijajući se kroz vazduh, avion je obasjavao pahulje snijega. Igra pahulja na svijetlu u noći... Prelijepo. Muškarac je počeo da se prisjeća jedne daleke zime. One koja će mu ostati urezana u sjećanju za cijeli život. Prizvavši jedno davno sjećanje, neminovno je prizvao i sjetu koja je pratila tu daleku zimu. Sjećao se svega, zime, hladnoće, snijega, tuge, a najviše se sjećao nje. Iz davno skrivenih škrinja zaborava, pojavila se opet ona. Iznenada, neočekivano. Na nju nije mislio još od onih dana, a sad evo je opet. Mila, draga i mlada kao nekad. Neprolazna. Vječna.

Sve je počelo jedne rane zime. Prije prvih snjegova. Bilo je to vrijeme vedrih hladnih dana i vedrih ledenih noći. Nije volio hladnoću, ali je volio miris zimskog jutra. Njegov život je konačno dobijao oblik koji je zamislio. Tek što je završio fakultet, obreo se u stvarnom svijetu. U njemu je radio ono što je volio. Pisao je. To su bili skromni počeci, povremeni kratki članci za dnevne novine, kritika stanja u kulturi za neki mjesečnik i tako se izdržavao. A noću... noću je sa zanosom pisao svoj prvi roman. Strast je izbijala iz svake napisane riječi. A riječi su tekle u maloj, hladnoj i neurednoj sobici koju je iznajmio. Daleko od toga da je morao da živi tako, u roditeljskom domu ga je uvijek čekala topla soba, ali taj mladalački zanos, entuzijazam, pa ako hoćete i idealizam, probuđen svim onim pročitanim biografijama slavnih svjetskih pisaca, tjerao ga je da živi poput njegovih slavnih idola. Htjeo je da krene sa dna, poput mnogih i da u znoju svog rada stvori sebe i bolje društvo. Nije primjećivao da ga  rad udaljava od  društva i njegove porodice. Nije primjećivao da sve neprospavane noći ostavljaju trag na njegovom licu, trag koji je on namjeravao da ostavi u društvu. Slaba primanja od pisanja za novine su ga tjerala da mnogo puta preskoči ručak ili večeru ili oboje. Kasnio je i sa kirijom. Međutim, na sve je to gledao svojim mladalačkim očima kao na jednu vrstu izgradnje karaktera.

Možda je on zaboravljao na svoje drugove, ali nisu oni na njega. Jedne rane večeri, pozvan je na zabavu. Odbijao je poziv izgovarajući se da mora da radi, da je umoran, ali prijatelji nisu odustajali dok nije obećao da će doći. Nevoljno se spremio i uputio na rečenu mu adresu. Znao je gdje je to. Žurka se odigravala u stanu njegovog dobrog druga, a to je značilo mnogo hrane. Nije imao novca za gradski autobus, o taksiju nije mogao ni da sanja. Prošetaće, nije daleko. Ubrzaće korak, to će ga bar malo zagrijati.

Otvorio je vrata stana i zakoračio u hodnik. Promrzli prsti su skinuli šal i kaput. Iz stana je dopirala lagana muzika džeza. Odahnuo je. Ovo bar neće biti ona vrsta žurke gdje svi pokušavaju da nadglasaju basove iz zvučnika i još se prave da to obožavaju. Društvance je bio veselo. Njih oko desetak. Većinu je poznavao. Neko mu je dodao čašu kuvanog vina da se ugrije. Zatim je spazio klopu, sendviče i grickalice. Utolio je prvu glad i aktivno se uključio u razgovor. Kako je vrijeme proticalo, društvo je postajalo sve opuštenije. Pričalo se o svemu i svačemu, o muzici, sportu, politici, umjetnosti.

Tada je u stan ušla ona. Djevojka plave kose. Učinilo mu se da je sam anđeo ušetao. Pitao se ko je ona. Bila je prijateljica prijateljice. Htjeo je da zna sve o njoj. Upoznali su se. Nikada neće zaboraviti malu promrzlu ruku. Neće zaboraviti more u njenim očima i toplinu njenog osmjeha. Bila je oduševljena kada je čula da je pisac. Došla je da napiše i odbrani master rad na fakultetu. Uživao je da priča sa njom. Od kada se pojavila u stanu, za njega je postojala samo ona. Toliko je bio opčinjen njom da nije primjetio da se društvo polako razilazi. Drugovi su primjetili njegovu očaranost njome i bilo je malo zadirkivanja, ali mu nisu zamjerili. Ovo je izgleda bilo njegovo vrijeme za ljubav. Predložio je da se sutra ponovo vide. Pristala je.

Odjednom, njegova mala i hladna soba postala je prostranstvo. Zidovi su poprimili sve boje duginog spektra. Nije bio siguran, da li je ovo san ili java. Nije znao kako da nazove ovo osjećanje. Da li je to bila opčinjenost? Zaljubljenost? Ili možda samo halucinacija uslijed gladi? Ali jednostavno nije bilo važno. Važno je samo bilo da mu se sviđa.

Čekao ju je na uglu, po dogovoru. Nejako podnevno sunce pokušavalo je da zagrije dan, ali je studen bila jača. Trljao je ruke, ne bili ih malo zagrijao i čekao. Slatki trnci iščekivanja, probadali su mu cijelo tijelo. Nije bio naviknut na ovako osjećanje. Njegov muški, čvrsti stav ustupao je mjesto lahoru tananih osjećanja.  Spazio je plavi pramen kako mu se približava. Kako ga je samo izluđivao taj plavi pramen. Poljubili su se tri puta. U obraz. Razgledali su grad. Pričali su neobavezno o obavezama. Pokazivao joj je galerije koje je posjećivao, najviše zbog posla. Noge su postale umorne od šetnje, a obrazi i ruke utrnuli od zime. Ušli su u jedan lokal na čaj. Pričala mu je o sebi. On ju je slušao i povremeno sa njenog čela sklanjao plavi pramen. Ajnštajn je izgleda bio u pravu. Sati u društvu lijepe djevojke, čine se poput sekundi. I prije nego što su primjetili, napolju je pao mrak. Pozvao ju je kod sebe na večeru i da nastave razgovor. Postiđeno ga je gledala, mješajući čaj kašičicom. Pristala je.

Njen plavi pramen je donio toplinu u malu hladnu sobu. Poljubci su tekli, a ruke su govorile o snazi strasti koja je proticala kroz njih. Ta noć je bila njihova. Prišao joj je sa pogledom osvajača i ostavio ju je bez daha. Zaspali su zagrljeni isijavajući vatru strasti i ljubavi, čineći sobicu toplijom od sunca.

Razdanilo se. On se prvi probudio. Ustao je i pogledao kroz prozor. Pred njim je stajala prelijepa slika – grad ogrnut u bijelo. Još uvijek je padao snijeg. Ne budeći je, sjeo je da piše knjigu, ali riječi nisu došle.

U njegovoj glavi je bila samo njena slika, njenog plavog pramena i njenih bosih nogu. Probudila se i ona. Sreća njenog osmijeha obasjala je sobu i njegovo srce. Odustao je od pisanja za taj dan. Opet su vodili ljubav. I opet.

Preselila se kod njega. Ušla je u njegov mali svijet i učinila ga beskrajnim. Dane su provodili baveći se svojim obavezama. Ona je pohađala predavanja i pisala svoj rad, a on je pisao članke za novine. To je onaj trenutak spoznaje, koji dožive malobrojni, kada shvate da se glina njihovog života nalazi u sopstvenim rukama i da sve zavisi od njihove vještine oblikovanja. Voljeli su da posmatraju jedno drugo. Obožavali su da se dodiruju. Uživali su u bliskosti. Snijeg je škripao pod njihovim nogama, dok su se šetali sporednim ulicama grada. On je u njenom društvu ponovo otkrivao ljepotu ulica kojima je sam toliko puta prošao. Ali sada je sve nekako bilo oplemenjeno. Njegova urođena zimogrožljivost je čudesno nestala u plamenu ljubavi. Sa druge strane, za nju je sve ovo bilo novo. Divila se njegovom idealizmu i njegovoj sposobnosti da prihvati probleme kao nešto što je zabavno za riješavati. Nešto pout ukrštenih riječi.

I dok su dani pripadali njihovim obavezama, noći su pripadale samo njima. Jedan mladić i jedna djevojka. Jedna grubost i jedan plavi pramen. Poljubci i uzdasi, prelivali se su u valove tihog okeana velike ljubavi. U tim trenucima, činilo im se da vjetar prestaje da duva, zaustavljen snagom njihove ljubavi. Da kamen puca od snage grča ljubavne ekstaze.

Jutra su bili mali rituali, kada se ispijao topli crni napitak, a onda sa žarom u očima raspravljalo o njima, muzici, ljubavi, pripremajući jedno drugo za dan što dolazi. Zatim je ona odlazila na predavanja, a on se okretao svom romanu. Ali, mastilo nije htjelo da sačini riječi na papiru. Bjelina hartije je odbijala svaku ideju koja je mogla biti zapisana. Papir nije odustajao od svoje nevinosti, a on nije mnogo forsirao. Činilo mu se da je misao uzalud bačena ako je upotrebljena da se napiše riječ, a ne da se misli o njoj. Ona... Ona je bila sve. I vatra i voda i nebo i zemlja. Ona je bila njegova topla zima.

A onda su se na ulici pojavile prve barice. Snijeg je počeo da kopni. Dani su postajali sve duži, a noći sve kraće. Obaveza je bilo sve više, a vremena sve manje. Ona je počela da svojim obavezama posvećuje sve više vremena, a on je sve češće izbivao van kuće, prateći kulturna dešavanja kojih je bilo sve više. Tih dana, ljubav ih je pohodila sve manje. Nepregledni svijet njihove sobice je počeo da se urušava i beskraj oko njih je počeo da biva beskraj između njih. Ipak, još uvijek su zajedno, povremeno, šetali gradom i gledali u proljeće koje kuca na vrata. To je doba koje je druge budilo, a njih sušilo.  Drugima je bilo sunce, a njima mjesec. Sluteći, ali ne izgovarajući, često su sjedili u tišini, obuzeti svako svojim mislima. Tišina obojena tugom je plovila u maloj sobi. Njihov istok je postao zapad.

Nije više pokušavao da piše knjigu. Bijeli listovi su odnijeli svoju pobjedu. Za pisanje je potrebna strast, a on ju je sada imao veoma malo. Pa, ipak, njen plavi pramen mu je i dalje bio u mislima.

A onda jednog popodneva, u sobu je ušla ona. Vesela, razdragana. Plakala je od sreće. Odbranila je rad. Bilo mu je drago zbog nje. Suze radosnice na njenom licu presijavale su se na suncu. A onda je počela da plače još jače. Plakala je zbog njih dvoje. Znala je da je ovo kraj. I on je to znao. I u njegovom oku je zaiskrila suza. Nježno ju je poljubio i sklonio plavi pramen sa čela.

Ona je otišla, a on... On je, nekako odrastao, kako je volio da misli o svemu tome. Nikada nije završio knjigu, ali jeste nekoliko drugih. Mala soba je ostala samo veliki san.

-Dragi putnici, molimo vežite vaše pojaseve i pripremite se, uskoro slećemo na aerodrom. Hvala. – prenuo je muškarca iz razmišljanja glas stjuardese preko razglasa.

Avion je uskoro rulao pistom i zaustavio se na kapiji. Putnici su lagano napuštali avion. Muškarac je pokupio svoje stvari i krenuo ka izlazu sa aerodroma. Na izlazu ga je čekala žena, kratke crne kose, sa dvoje djece koja mu potrčaše u zagrljaj.