Jutro u riječi

Ne idem na posao. Ujutro se probudim, rastežem po krevetu, gledam u plafon, zamišljam neke lude cifre koje bi mi pomogle da kupim neke lude stvari, a onda se okrenem na drugu stranu. Djeca u susjednoj sobi spavaju.

Ustanem lagano, da mi se ne zavrti u glavi, skupile se godine pritisak nizak pa onako u pidžami palim lp, laptop ( nekada su postojale ploče long play, da li se iko toga više sjeća, stari gramofon i šum ploče okretanja, paziš na iglu , biraš pjesmu stavljajući je na osređeno udubljenje, sam svoj DJ ).

Misli mi lutaju, nije zato što ne idem na posao, u svom poslu sam dvadeset i četri sata dnevno. Pročitah negdje da većina o onome čime se bavi razmišlja samo dok je na radnom mjestu, pisac nosi svoj posao cijeli dan u glavi, a nerijetko i u rukama. Zapisi nastali na računima u kafićima, komadu papira istrgnutom iz konobarskog bloka, salveti. Ponekad ukucam tekst u poruku pa ga pošaljem sebi na drugi broj da ne bih zaboravila tok misli, nekad zaboravim da sam poslala poruku pa se obradujem i poruci,  što i dalje mislim na sebe (svima iskreno preporučujem), a često me iznenadi visprenost te osobe u trenutku nadahnuća. Mene.

Ako ploču staviš na pogrešan broj ona će se prebrzo zavrtjeti pa ćeš dobiti ubrzani ringišpil neprepoznatljivih zvukova i boja, brzo mjenjaš polugicom broj obrtaja da se ploča ne izgrebe. Tako je najbolje, smanjiti broj obrtaja. Lagano.

Sjedam za radni stol, tastatura je preda mnom, zadnjih sat razmišljam o tome šta je to u stvari moj poziv, zašto sam se opredjelila da ostanem kući , borim se sa računima kao sa vragovima. Da posvetim svoj život čitanju i pisanju? Jer ja to mogu sebi da priuštim? Nije istina. Računi se gomilaju, stiskamo kaiš, ali neću da odustanem. Borim se da radim ono što volim, ne toliko zbog drugih koliko zbog sebe. Za mene je svaka napisana riječ molitva, a svaka uobličena misao u rečenicu blagoslov.

Knjiga se ovih dana vraća na svoje mjesto, na plaži posmatram turiste, većinom strane, na svojim ležaljkama u predvečerje sa naočarima za vid na vrhu nosa, izloženi poslijednjim zracima sunca okreću stranice nekih knjiga koje se sada, tamo kod njih, čitaju. Naši turisti većinom guraju kamenje da osiguraju suncobran, ali vide, zapitkuju. Čitanje se i kod nas vraća u modu, a mi koji već dugo koristimo olovku kao oružije znamo da pisanje nikada nije ni izlazilo iz mode.

Ne znam stvarati po naređenju, niti zadatu temu pratim lako, ali nadahnuće su mi svi dnevni događaji , umijem osluškivati neizrečene emocije, vrlo lako razumijem grimase iskazane umjesto govora, prepoznajem mirise jeseni u poznim ljetnjim danima, pa nekad namirišem i kišu kilometrima daleku.

Prva je književnost nastala, kažu, u obrednim ritualima, uz doboše i vatru nabrajale su se želje i potrebe, zahvaljivalo se i blagosiljalo. Kosidbe, žetve, ulovi, oblaci. Riječ je naša direktna veza sa prirodom, riječ, ako je sadržajna, poput mača se zabode u srce ili u um fizički je možemo osjetiti. Ona je veza između svih nas. Ni u vrijeme najvećeg proboja interneta, u svom prvom zamahu, kad su godinama knjige bile zaboravljene, nisam brinula za njih, to su čvrsti momci sazdani od naših snova i mi od njihovih slova.

Negdje u komšiluku miriše kafa, vrijeme je da budim i djecu, razbuđena tekstom pred sobom tonem u zadovoljstvo i sjetu. Radujem se unaprijed svemu onome što ću danas pročitati i svima onima koji će čitati mene, kroz osmjehe, poglede ili riječi.

Voli Vas Mau.