Lepinja od juče

Kada je prošla rana mladost, odustao sam od ideje da mijenjam svijet, kada su se smirili ratovi, uvjerio sam se da nisam sposoban ni državusačuvati. Onda sam utvrdio da moram mijenjati sebe i to, eto tako, traje i decenijama. Sitnice i sitnina su postale moj prostor u kome sam, čak, počeo da se lijepo osjećam, reklo bi se i da uživam.

Jedan od jutarnjih rituala je kupovina doručka za posao, kako bi polusatnu pauzu, jedinu tekovinu borbe radničke klase, koju je sindikat sačuvao, iskoristio da popijem kafu sa prijateljima ili u banci uplatim neku od mnogobrojnih dažbina.

-Nemoj mi, molim te, prodavati lepinju od juče – upozoravam trgovkinju dok mi dodaje u foliju zapakovani hljepčić.

I dok izlazim iz trgovine, već običnim dodirom, jer ko će na kasi tražiti naočare za čitanje, vidim da sam kao i juče, i prekuče, dobio bajatu lepinju.

Tako to traje već nekoliko mjeseci, otkako su starom pekaru, nekoliko decenija najboljem u gradu, zatvorili pekaru. Trgovkinja, koja takođe nije bila u cvijetu mladosti, zbunila se i nekom mušteriji nije izdala fiskalni račun za kiflu ili perecu. Uslijedila je drakonska kazna u visini njene godišnje plate. Gazda, koji se već otprije suočio za činjenicom da neće niko da radi njegov posao ni za kakve pare, pokušavao je da ličnim radom premosti taj problem, taj udar nije mogao izdržati. Tako je on otišao u zasluženu penziju, a trgovkinja ostala bez posla. Mi građani, koji smo navikli na njegove bureke, kifle, lepinje i hljebove na drva, ostali smo bez svog jutarnjeg, a ponekad i cjelodnevnog užitka.

Kako to već biva, novi dan donosi nova rješenja. Pojavila se nova lepinja, od novog pekara, sada umotana u foliju, sve sa deklaracijom i datumom na sebi. Međutim, nije to bio datum proizvodnje, nego ono, upotrebljivo do... Lepinja je bila znatno neukusnija, ali dok je svježa, mogla je da prođe. Zar ima ljepše poslastice od dobro upečene kore domaćeg vrućeg hljeba tek izvađenog iz rerne. Ko to nije probao, on ne zna šta je merak. Imala je još jednu osobinu, sastojala se samo iz dvije kore, tako da se u nju sa lakoćom mogla ubaciti kakva dobra šunka, suvi vrat, ili pak kašika pavlake.

Nekoliko dana je imala cijenu stare dobre lepinje, a onda je poskupjela, trebalo je platiti foliju, deklaraciju, a i cijene hrane i energije svakodnevno divljaju u cijelom svijetu, pa što ne bi i kod nas. Jedino su plate oprezne i ne mijenjaju se godinama.

Kada sam već poslije nekoliko dana dobio lepinju od juče, reagovao sam tako što sam predložio da je daju ribarima kako bi nahranili i namamili plijen na svoje udice. Mogu je dati i farmerima, jer se ni svinje ne bune, a i krave se obraduju parčetu hljeba, pa još ako je dobro posoljen, eto i podmlatka za izvjestan period.

Kada sam sledeći put vidio da moj prijedlog nije prihvaćen, predložio sam da ih podijele mnogobrojnim prosjacima na mostu i ispred trgovine. Bogati imaju moralnu obavezu da pomognu sirotinju. Malo sam i sam bio skeptičan na taj moj prijedlog, jer naši prosjaci ne jedu hljeb od juče, ali eto, jedem ga i ja, pa što ne bi i oni. Još kad se sjetim studentskih dana i menze iz koje si još na izlasku gladan, pa kad u kasnim večernjim satima tražiš parče hljeba, a onda ti neka koleginica rekne da ga je upravo bacila u korpu za otpatke.Onda ga uzimaš odatle, pažljivo očistiš i halapljivo pojedeš... U ratu nije bilo problema, hljeba je bilo dovoljno i za neprijatelja. I nikad od juče. Zamisli da borcu na liniji fronta doneseš bajat hljeb! Razbio bi ti  ga od glavu. On da gine, a ni hljeba nema čestito da pojede. I u mojoj porodici se ponekad jede hljeb od juče, kad ne stignemo da kupimo svježi. Ponekad se napravi i lijepa, ukusna popara, prava poslastica.

Predlagao sam da otkupim tih desetak lepinja koje gazda ne želi da baci, jer svaki dan je na rafu isti broj jučošnjih, kojih se treba osloboditi. Ali avaj, gazda donese stare lepinje iz drugih svojih prodavnica, jer se tu uvijek sve proda. A kako i ne bi, kad lepinje kupujem u – mesari.

Od jutros sam načisto, neću ulaziti u tu mesaru. Ni po lepinje, ni po meso. Ako gazda ne može, zbog imidža lanca svojih mesara, da odvrati partnera od uvaljivanja jučošnjih lepinja njegovim mušterijama, kakvo meso i mesne proizvode nama plasira. Je li i tu važi princip, upotrebljivo do... Ili možda, mušterije dolaze zbog svježeg i kvalitetnog mesa?

Milan Pantić