Noću

Sunce izlazi noću. Tada sjaji jako, istinski, duboko i snažno. Noću Zemlja diše. Noću zemlja šušti. Noć je dob za lutalice, za snivače i za pošteđene. To je zora neshvaćenih, utočište mizantropa.

Noću se jasnije vidi. Noću se šuma pokriva jorganom. Lisice izlaze iz jazbina i love.

Noću ludaci postaju naučnici. Ludački pogled manijaka, od kojeg se svaka majka ježi, noću postaje misterija i šilerovska intriga. Stambeni objekat visokih plafona, otpalog maltera koji otkriva slojeve masne farbe, pun bubašvaba i uvalača, noću je ,,Kod madam”. Izblajhana babuskara, sa muštiklom u rukama koje se tresu, sa previše ruža i neprijatnim za oko skoro nagim telom, propala verzija Bebi Dol, noću postaje ta ista madam.

Noću novorođenčad ne spava. Noću penzioneri ustaju po nekoliko puta kako bi išli u toalet. Asmatičari kašlju, mladi parovi se glasno vole, stari parovi se glasno mrze.

Noću varoš postaje Beograd, a Beograd postaje ,,Ponoć u Parizu”. Upaljena sijalica preko dana, noću je romantika. Slučajni pogled prolaznika tada je ljubav na prvi pogled.

Noću je mesečina ono nedokučivo i neobjašnjivo. Noću su teorije istine. Noću su pretpostavke nove ideje. Noću je mogućnost životna šansa. Noću je tragedija zapravo sudbina, ono što je ,,moralo da se desi”.

Noću je strašno. Noću je lepo. Noću je hladno. Noću je bučno. Noću je nežno. Noću je svetlo. Noću je toplo. Noću je leto. Noću je tragično. Noću je plačno. Noću je smrtno. Noću je šareno. Noću je izokrenuto. Noću je ispravno. Noću je lažno. Noću je bolesno. Noću je divno. Noću je užasno. Noću je sjajno. Noću je suton. Noću je ljubav. Noću se zatvara krug. Noću se rađa san.